Skoro 5.000 osoba devedesetih godina prošlog stoljeća prošlo je kroz zloglasni logor Manjača u blizini Banje Luke, a tačan broj onih koji nisu preživjeli neopisive torture nije poznat. Na tom mjestu danas ništa ne ukazuje da su godinama zvjerski mučeni svi oni koji nisu pripadali srpskom narodu.
Savez logoraša u BiH, Regionalni savez logoraša regije Banja Luka i Savez udruženja logoraša Unsko-sanskog kantona danas su na mjestu nekadašnjeg koncentracionog logora obilježili 27. godišnjicu od početka njegovog raspuštanja.
Predsjednik Saveza logoraša BiH Jasmin Mešković poručio je na obilježavanju porodicama ubijenih i umrlih logoraša da zajedno svjedoče o njihovim sudbinama, patnji i torturi kako žrtve logora Manjača i svih drugih logora u BiH nikad ne bi bili zaboravljeni.
Govorio je o nužnosti usvajanja zakona o žrtvama torture u BiH, izrazivši razočarenje, jer zakon, kako je ocijenio, neće biti usvojen u skorijoj budućnosti.
- Logoraši imaju mnogo toga da kažu, ali nažalost, nemamo kome - ustvrdio je Mešković.
Potpredsjednik entiteta Republika Srpska Ramiz Salkić kazao je da je logor Manjača jedno od mnogih mjesta na području tog entiteta gdje su sistematski, organizirano i planski mučeni, ubijani, zatvarani, maltretirani i zlostavljani oni koji nisu bili sljedbenici zločinačke ideje i politike i oni koji su se suprotstavljali takvoj ideji.
Predsjednik Udruženja logoraša Sanski Most Sadmir Alibegović, bivši logoraš Manjače, prisjetio se vremena koje je proveo u tom logoru.
- Na ulasku u logor bili smo premlaćivani i to je bio tzv. upis - kazao je.
Osvrnuo se i na Međunarodni dan tolerancije, 16. novembar, ističući da su ih na tom mjestu prije 27 godina zlostavljali i tukli, a danas ne priznaju njihov status niti ih vide kao kategoriju.
Bivši logoraš Manjače Mehmed Begić kazao je da je u tom logoru ostao voljom zlih ljudi bez imena i prezimena.
- Došli smo ovdje da svjedočimo o istini i da kažemo pred cijelim svijetom da mi nemamo trunku mržnje - zaključio je Begić.
Koncentracioni logor Manjača formiran je 1991. godine na vojnom poligonu iznad Banja Luke. Prvobitno je služio za zatvaranje zarobljenih Hrvata s ratišta u Republici Hrvatskoj, a nakon početka agresije na BiH, služio je za zatvaranje logoraša bošnjačke i hrvatske nacionalnosti iz Sanskog Mosta, Ključa, Prijedora, Kotor-Varoši, Doboja, Mrkonjić-Grada, Šipova, Banje Luke.
Logoraši su u tom logoru držani u krajnje nehumanim uvjetima, u štalama koje su prije toga korištene za smještaj životinja. Svakodnevno su ih tukli i zlostavljali, davane su im količine vode i hrane jedva dostatne za biološki opstanak, tjerani su na prisilan rad. Više logoraša je u ovom logoru brutalno ubijeno, a u okviru tog poligona pronađene su i masovne grobnice, gdje su tijela ubijenih skrivana od očiju javnosti.
Kroz logor je prošlo skoro 5.000 logoraša, civila Bošnjaka i Hrvata. Većina starijih i maloljetnih logoraša iz logora Manjača 14. novembra 1992. godine je puštena. Mjesec poslije, logor je rasformiran, jedan broj logoraša je razmijenjen, dok je određeni broj logoraša prebačen u logor Batković kod Bijeljine. Nedugo poslije toga, logor Manjača ponovo je formiran i bio je u funkciji sve do 1996. godine.
Za ratne zločine, uključujući i one počinjene u logoru Manjača, pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu, Sudom BiH, županijskim sudovima u Splitu i Zagrebu i Okružnim sudom u Banjoj Luci osuđeni su: Milomir Stakić na 40 godina zatvora, Radoslav Brđanin na 30 godina, Nikola Kovačević na 12 godina, Mirko Graorac na 15 godina, Dane Lukajić na šest godina, Željko Bulatović na 11 godina, Siniša Teodorović na osam godina i Zoran Gajić na šest godina zatvora.
