. Ogromna polja duhana, po kojem je nekada bilo poznato ovo tipično hercegovačko selo u kamenu i drači, i miris škije s Gradske ostali su u sjećanju starijih generacija.

Kuće poredane uz dugu, usku seosku cestu uglavnom su pod ključem. Rat je učinio svoje i mnogi Gračani su započeli život na novim adresama, od Mostara do Sarajeva, a najviše van BiH, pretežno u Norveškoj.

Održavanje avlije

Gradska je jedno od rijetkih sela u okolini Ljubuškog koje je stoljećima bilo naseljeno Bošnjacima. Do rata ih je živjelo više od 300, danas ih je jedva tridesetak. Nemaju prodavnicu, ambulantu, školsko zvono već je odavno utihnulo.

U blizini džamije zatječemo Abaza. Za sebe kaže da je „vikendaš“. On se skrasio u Mostaru, a rodnu kuću nerijetko obilazi. Uglavnom sve se, kaže nam, svodi na održavanje avlije, pokoju smokvu i vinovu lozu.

- Tu su samo stariji, istina imaju i dvije, tri porodice s djecom. Od tih mlađih dio radi u Ljubuškom, pomalo se bave stočarstvom, uzgojem krava i proizvodnjom mlijeka i to je to. Selo je pusto. Ali, slično je stanje i u okolnim selima. Nekada, prije rata, dnevno je bilo sedam autobuskih linija koje su vezivale Gradsku, Radišiće, Cerno i Lipno, koje su prevozile stotine đaka, a danas jedva jedan autobus u kojem možda ima desetero djece - kazuje nam on, izbjegavajući fotografiranje „jer je pripadnik Oružanih snaga BiH“.

U odnosu na ostala sela u Hercegovini, tokom rata Gradska je i dobro prošla. Većina kuća je ostala, ali je seoska džamija srušena u ljeto 1993. godine. Kao podsjetnik na to, nakon obnove, u njenom dvorištu su konzervirani ostaci munare, kao svojevrsni eksponat pamćenja.

Prekoputa džamije na adresi Gradska 50 nalazi se kuća po čijoj je vanjštini vidljivo da je potpuno zapuštena u odnosu na ostale na kojima su spuštene roletne. U njoj je do rata živio mjesni imam. Sada im imam iz Mostara dolazi petkom, kada se na džuma-namazu okupi nešto brojniji džemat, jer često pristignu na rodnu grudu i raseljeni Gračani iz Mostara. Džemat se okupi i četvrtkom uvečer kada jaciju-namaz predvodi Šemsudin ef. Germić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Ljubuški.

Sablasna je slika Gradske, ali stanje je još gore u Vitini, koja je jedno od najljepših sela na području Ljubuškog i rodno mjesto Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, u dva navrata gradonačelnika Sarajeva, ali i Zije Dizdarevića, te brojnih drugih poznatih Bošnjaka. Katastrofalan je podatak da u Vitini, govori nam ef. Germić, trenutno živi svega osam Bošnjaka.

U Vitini je najzapadnija džamija na području BiH ona Ali-bega Kapetanovića, koja je proglašena i nacionalnim spomenikom BiH. Ef. Germić bošnjačke povratnike u Vitini redovno obilazi petkom, a u selo Drljajice, koje teritorijalno pripada Čitluku, ali ljubuškom Medžlisu i džematu Gradska, nema kome doći. U tom selu nakon rata ne živi više nijedan Bošnjak.

Velika podrška

U gradu i okolini je sedam džamija, a obnovljena je i čuvena Fejzina kafana, mjesto okupljanja ljubuških Bošnjaka. U tom objektu, kako nam kaže ef. Germić, planiraju na spratu postaviti etno-zavičajnu zbirku, a bit će to, nada se, i sjedište Medžlisa. Veoma su zadovoljni, govori, saradnjom s gradskim vlastima u smislu rješavanja brojnih pitanja i obnove vjerskih, ali i drugih objekata.

- Ljubuški Bošnjaci u dijaspori su velika podrška našoj instituciji koja je opstala ovdje i ostala s narodom. Trudimo se organizirati brojne aktivnosti, sadržaje, pokretati stvari nabolje i naprijed, a naravno da uvijek može i treba biti bolje - kaže ef. Germić.

Tradicionalni mevlud

Gradska je prije rata bila poznata po održavanju mevluda, a zanimljivo je da se ta tradicija održala i do danas. Tako u julu džamija na Gradskoj bude prepuna, jer to je obično vrijeme kada raseljeni mještani dolaze na odmor u svoje rodno mjesto. Do kasno u noć, nakon mevluda, traje druženje rođaka, prijatelja i komšija s Gradske.