Četrdesetčetverogodišnji Livnjak Ivan Perković, premda i sam godinama prilično boležljiv, čini sve što može kako bi što bolje brinuo o 84-godišnjoj bolesnoj i slijepoj majci Stani. 

Povremeno, ako iskrsne kakav posao na nadnicu, radi kako bi nekako izišli na kraj živeći godinama od minimalne Stanine penzije u jednom vlažnom i hladnom podrumskom sobičku, bez pristojnog kupatila. 

Pola penzije im ode na lijekove i jedva ostane za hljeba i vode, pa se Ivan odlučio teška srca i oglasiti po tom pitanju.

- Siromašni smo i to nam teško pada, ali se ne sramimo. Dok je majka mogla radila je, ali za mene posla u Livnu nema. Možda bih i ja otišao u Hrvatsku ili dalje za bilo kakvim poslom, ali nemam kod koga ostaviti bolesnu i slijepu majku. Osmi je mart, nemam zašto ni cvijet da joj kupim, ali razumije majka šta znači nemati, razumije ona i moju i svoju tešku životnu priču. Mnogi, nažalost, ne razumiju ni našu, ni brojne druge slične sirotinjske priče. Ne moraju pomoći, ako ne žele, ili ako nisu u stanju, ali ih ima koji i osuđuju sirotinju ako je prinuđena da vapi za pomoć. Sit gladna ne razumije, a gladnih i siromašnih je sve više. Mladost iseli, a ovo što ostaje, ili je bolesno i staro, ili bez šanse za posao, jer se zapošljavaju bogati i podobni - kaže Ivan, koji je i dobrovoljni davalac krvi i demobilizirani pripadnik HVO-a sa oduzetom invalidninom.

- Da barem Ivan ima posao podigli bi kredit, pa na ruševinama moje kuće, u selu Vržerale, napravili sebi kućerak barem s dvije sobe, da sin i majka ne spavaju u istoj. A kod nas je to slučaj otkad sam ga rodila. Godinama stanujemo u ovoj sobici u koju sunce ne dopire, pa treba dosta drva, a, kako nabaviti dovoljnu količinu? Da nije dobrih ljudi, smrznuli bismo se i umrli od gladi davno -  pojasnila je starica Stana, na što je Ivan suznih očiju, potvrdno klimnuo glavom, pokazujući hrpu lijekova svojih i majčinih, ali i broj svoga računa na koji mu oni koji žele pomoći mogu uplatiti pomoć. 

Kontakt telefon Ivana Perkovića je 063/607-819.