Ubistvo Džordža Flojda, tamnoputog Amerikanca izazvalo je revolt u Sjedinjenim Američkim Državama. Na sve strane bukti. Demonstranti iz bijesa pale, ruše i iskaljuju se na čuvarima reda.  

Reakcije su se proširile na cijeli svijet. Zahvaljujući društvenim mrežama. Svi saosjećaju sa porodicom brutalno ubijenog Flojda. Svi se zgražavaju osionošću njegovog direktnog ubice Dereka Chauvina. Pa i komentatori u BiH.

I treba. Prirodna stvar je da ljudsko biće osjeća bijes zbog nasilja nekog drugog bića nad nekim trećim. Ali kako onda, iz fejsbučkog pera istih tih, zgroženih brutalnošću nekog američkog Dereka, izlazi rečenica "je** pedere, treba to sve pobit?!".

Kako isti ti mogu reći ili napisati "da je Hitler trebao sve ćifute pobiti", "srbe na vrbe", ili "kako je neće silovat, vidi je kako se obukla"?

Kako možeš, tobože, toliko brinuti o problemu s kojim se suočava velika Amerika, a ne možeš promijeniti svoju percepciju koja, kada bi se provodila u djelo, nije ništa drugo do fašizam?

Kako je i sad toliko popularno o onim drugim i trećim govoriti balije, ustaše i četnici a uredno ide hashtag "Black Lives Matter"?

Ima jedna porodica Roma u jednom gradu u centralnoj Bosni. Kažu da njihovu djecu druga djeca izbjegavaju u školi jer su, kažu, cigani. Pa je onda učiteljica dosula so na ranu, i djecu Rome prebacila u zadnju klupu da sjede.

Mogu i pišu i govore. Ne ide to jedno s drugim. A šta je to? Licemjerje. Dvoličnost. U islamu je, naprimjer, to jedan od velikih grijeha. Do te mjere je veliki, da se poredi sa "jedenjem mesa mrtvog brata".