Kada su Doktora, 5. avgusta 1992., poveli iz logora Omarska, logoraši zaplakali, zahvalni na svemu što je činio za njih spašavajući im živote tako što im je rane zašivao vlasima kose, a on im dobacio: „Šta cmizdrite!? Je... se!” S grupom logoraša u noći sa 5. na 6. avgust likvidiran je nad jamom Hrastova glavica. Imao je 44 godine...
To je zapisao rahmetli Vehid Gunić u knjizi „Doktor Eso” posvećenoj Esadu Esi Sadikoviću, jednom od najvećih simbola nekadašnjeg Prijedora.
I danas u maloj Skopskoj ulici u naselju Raškovac u Prijedoru, na samo 50-tak metara dijagonalno od kuće dr. Ese, vrišti bjelina njegovog nišana. Šehid Sadiković Hasiba Esad... nijemo svjedoči o zločinu.
U toj maloj prijedorskoj ulici i danas se nalazi porodična kuća ovog nekada svjetski poznatog intelektualca, humaniste, člana međunarodne ekipe “Ljekari bez granica”, nosioca UN-ovog plavog pasoša, specijaliste za uho, grlo, nos, nadasve ljudine, koji je u svojoj duhovitosti bio toliko bezgraničan da je i u posljednjim trenucima života nasmijavao ljude.
Šta onima koji žive u maloj Skopskoj ulici u naselju Raškovac u Prijedoru znači naziv Skopska? Ništa. A šta bi im značilo da im se ulica u kojoj se na stotinjak metara poredalo tek desetak kuća zove ulica Doktora Ese Sadikovića?
- Mnogo toga - kažu nam prve komšije Sadikovića, bračni par Semira i Said Hadžalić.
Ograda im je zajednička, pa i teresa preko koje se često preskakalo. Zbog kafe, pite, kvrguše, ali ponajviše druženja. Semiru Hadžalić ljuti što Doktora spominju uglavnom kao barda šeretluka.
- Smeta mi to. On je prije svega bio stručnjak, vrstan ljekar, humanista, pa tek onda neko ko je na svijet gledao kao na veliku šalu. Bio je osoben po lakoći življenja, druženja, neko s kim je bilo uvijek ugodno - svjedoči nam Semira Hadžalić.
Među prvima je potpisala online peticiju da dr. Eso Sadiković dobije svoju ulicu.
- Zato što je prije svega bio čovjek. Zaslužio je - pojašnjava svoj potpis.
Njen suprug je Doktora upoznao daleke 1978., kada se vratio iz Libije. Priča da je Esin otac bio pukovnik, a majka kapetan. Umrla je od tuge za Esom.
A „svjetski čovjek“, kako Said Hadžalić malo-malo u sjećanjima priziva svog doktora, bio je više nego jednostavan. I praktičan.
- Kad je stigao iz Sarajeva, priredili su mu prijem u Općini. Umjesto odijela, došao je u farmerkama i kožnoj jakni. Eto, takav je bio - kaže Said i od brojnih anegdota koje su obilježile ovu komšijsku slogu izdvaja onu u kojoj mu je Eso obećao da će ga poslati u Ameriku.
- Imao sam problema s bubrezima. Kaže mi, šta se sekiraš, ako treba, Hjuston će te primiti - prisjeća se s osmijehom Said Hadžalić.