Kada je Barak Obama (Barack Obama) preuzeo vlast od Džordža Buša (George W. Bush) među mnogima je zavladala prava euforija. Čak je čovjek dobio i Nobelovu nagradu prije nego li je dokazao da je zaslužuje.
Obama je primio nagradu u istoj godini u kojoj je preuzeo vlast radi “strengthen international diplomacy and cooperation between peoples”. Tu kooperaciju mi uistinu nismo iskusili, jer u njegovom mandatu, a nakon velike svjetske ekonomske krize 2008-2009, američki interes za BiH počinje kontinuirano i progresivno opadati što je dalo lokalnim dripcima prostor za uzlet i agresivni trilateralni nalet na Bosnu.
Ono što se sjećamo iz tog perioda je činjenica da je za vrijeme B. Obame (2009-2016), lokalni B., (Izetbegović), u ovoj našoj kaljuži, u dva navrata izabran za člana Predsjedništva BiH (2010. godine i 2014. godine). A Haris je već otišao. Suštinski gledajući, B. Obama je slijedio vanjsku politiku svog prethodnika sa iznenađujućom dosljednošću. Njegova politika na Balkanu (kažu Zapadnom) je bila dosta blijeda i bez pravog fokusa. Ničega posebnog se ne možemo sjetiti osim da je njegov 'vice president' bio, nama dragi, Džo Bajden (Joe Biden).
Sada kada je Dž. Bajden preuzeo vlast od Donalda Trampa (Trump) „među mnogima je zavladala prava euforija“ - nije dobio Nobelovu nagradu, a neće je ni dobiti, takva greška se ne ponavlja često.
Ipak je pravedno dati mu priliku da zasluži tu nagradu. Džo Bajden je polovini Bosne važan jer je zbivanja u BiH nazvao pravim imenom. I na tome polovina Bosne gradi nadu. Kada je Lemkin 1944. godine skovao riječ genocid i kada je Konvencija za genocid UN 1948. godine definirala pojam genocida, niko nije govorio o broju ubijenih niti o njihovom polu. Parafrazirajući, može se reći da su gore pomenuti definirali genocid kao jasno planiranu intenciju i akciju uništenja nekog naroda, u cjelini ili djelimično.
Bajden je znajući to, a promišljajući život iz pozicije žrtve, nazvao događaje imenom i pojmom definiranim relevantnim sudskim presudama internacionalnih sudova. Pitanje je da li je to dovoljno za nadu i euforiju polovine Bosne? Čak i da je dovoljno, šta je sa drugom polovinom Bosne?
Već smo u nekoj ranijoj kolumni naglasili glavne probleme budućnosti (disruptivne tehnologije, klimatske promjene, kontinuirana nuklearna prijetnja). Fakat je da suštinski problemi budućnosti danas mogu biti samo globalni, nikako lokalni. Oni koji ostanu samo na lokalnom nivou svađe i tuče, oni neće biti interesna zona nikome, pa čak ni nama dragom Dž. Bajdenu.
Naša sudbina je u našim rukama.
Ako ne shvatimo da naše lokalne fokuse oko „seljačke međe“, moramo zamijeniti sa što bržim inkorporiranjem u opće tokove historije onda naša očekivanja od Bajdena i drugih neće biti ispunjena.
Jer Džo Bajden je dobio nasljeđe Trampa, on je usred šahovske partije i mnogi njegovi budući potezi su već determinirani potezima njegovog prethodnika. On može pomoći zemljici Bosni da postane država, kapacitirana za budućnost, samo ako se paradigma vladanja u ovoj zemlji promijeni promjenom koja kreće iznutra.
Prva promjena treba biti politička transformacija i jačanje institucija države. Ovu transformaciju mora pokrenuti ona polovine Bosne koja ima nadu u Dž. Bajdena, a prvi korak te transformacije je ukidanje naše sarajevske kvazi-institucije sa metastatskom progresijom, nazvane „Braco i Seka“. Laktaši će tada postati predgrađe Banja Luke, a ne njen centar, dok će Radobolja vratiti svoj prvobitni tok. Naravno, sve nakon teškog rada i bolnog napora, a uz pomoć Dž. Bajdena.
Troglava neman, koja diše jednim plućima i se*e zajedničke i koordinirane laži, počet će se urušavati tek onda kada iz centra Bosne krene istinska politička transformacija i kada shvatimo da nam je ostalo još vrlo malo vremena da uhvatimo tokove nove historije u rađanju. Anahrona politika više nema mjesta, pa čak ni u Bosni.
