Zagrebački advokat Ozren Tatarac u razgovoru za „Avaz“ iznio je šokantnu tvrdnju: ikona koju je Milorad Dodik poklonio ruskom ministru vanjskih poslova Sergeju Lavrovu, a za koju Ukrajina tvrdi da je njena historijska baština, naslijeđena je s teritorije NDH! Tatarac tvrdi da je ikona, vjerovatno, bila dio umjetnina koje su nacisti opljačkali u Sovjetskom savezu tokom Drugog svjetskog rata te deponirali u Zagreb.

Partner u tome bio im je, tvrdi Tatarac, Ante Topić Mimara, sakupljač umjetnina, koji je, prema njegovim riječima, tokom Drugog svjetskog rata sarađivao s nacističkim okupatorima i ustaškom vlašću, a poslije rata bio blizak saradnik Brozovog režima.

Austrougarski vojnik

No, ko je bio Mimara?

Identitet Mimare misteriozan je i intrigantan skoro koliko i porijeklo njegove umjetničke kolekcije. U njegovom životu sve je misterija – od stvarnog identiteta do poslova kojima se bavio. Život Ante Topića Mimare je više okrenut pretpostavkama i pričama, nego konkretnim historijskim podacima. Zvanična biografija kaže da je rođen 7. aprila 1898. godine u dalmatinskom selu Korušce.

Međutim, pojedini izvori upućuju da je rođen 16. marta 1897. godine u Splitu, pod imenom Mirko Maratović, od čega, navodno, i potječe nadimak Mimara (“Mi” od Mirko, “mara” od Maratović). Prema nekim teorijama, njegovi maniri, govor i obrazovanje nikako nisu odgovarali osobi iz Dalmacije, nego prije čovjeku sa sjevera Hrvatske.

Borio se u Prvom svjetskom ratu kao austrougarski vojnik. Ranjen je u bici na Pijavi 1918. godine, kada je zarobljen i prebačen u Rim. Prema verziji u kojoj je Mimara zapravo Mirko Maratović, on je, nakon smrti pravog Ante Topića u vojnoj bolnici u Rimu, preuzeo njegov identitet. Tamo je postao učenik i saradnik italijanskog portretiste Antonija Mancinija (1852. – 1930.).

Mimarin život tokom dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća obavijen je velom tajne i o tom periodu postoje svakakve priče. Živio je i obilazio galerije, muzeje i antikvarnice u Parizu, Amsterdamu, Berlinu i Minhenu. Navodno je tamo još 1927. godine upoznao Adolfa Hitlera, tada lidera Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije, s kojim je ostvario blisko poznanstvo.

Jedna priča navodi da je Mimara 1927. ili 1928. godine, zajedno s mladim komunističkim gradskim rukovodiocem Josipom Brozom Titom, organizirao krađu diptiha od slonovače iz Zagrebačke katedrale i prodao je muzeju u Klivlendu, a da je ona vraćena 1936. godine.

Privatna kolekcija

Svoju privatnu kolekciju umjetnina Mimara započinje sakupljati krajem tridesetih godina. Mnogi tu vide vezu između imovine jevrejskih porodica koja je prodata uoči rata ili oteta od nacista i Mimarine bliskosti s visokim nacističkim funkcionerima poput Hermana Geringa, naročito zainteresiranog za umjetnička djela.

Mimara je tvrdio da je, prema Geringovom zahtjevu 1943. godine, naslikao Hitlerov portret. Tu možda i leži mogućnost da se preko njega i sporna ukrajinska ikona našla na ovom prostoru.

Ratna šteta

Nakon Drugog svjetskog rata nastavio je živjeti u Njemačkoj i Maroku. Navodno je 1946. godine bio savjetnik jugoslavenske vojne komisije za reparaciju, te je određivao koja će umjetnička djela biti predata Jugoslaviji na ime ratne štete. Tvrdi se i da je, u dogovoru s vlastima u Beogradu, dostavljao spisak vrijednih umjetnina, koje bi onda vlasti iz Beograda proslijedile Centralnom birou za vraćanje ukradenog umjetničkog blaga u Minhenu, kao spisak onoga što su nacisti oteli tokom okupacije.

Šezdesetih godina kupio je dvorac kod Salcburga i počeo posjećivati Jugoslaviju, odnosno Hrvatsku. Od sedamdesetih godina živio je u Zagrebu, pa sve do svoje smrti 1987. Novinar Milomir Marić je prvi uradio intervju s Mimarom, nakon čega je rekao:

- Kad sam ga prvi put vidio, rekao je: „Imam tri slike - ja i Hitler, ja i Musolini, ja i Tito. Objavi koju hoćeš ili koju smiješ.“

3.000 predmeta

Ante Topić Mimara je svoju privatnu kolekciju od oko 3.000 predmeta zavještao 1972. godine hrvatskom narodu. Muzej „Mimara“ na Ruzveltovom trgu u Zagrebu je svečano otvoren 17. jula 1987. godine. Do danas postoje optužbe i tvrdnje da je najveći dio njegove kolekcije zapravo ukraden.

Darovao umjetnine

Od 1948. Mimara je počeo darovati umjetnine Štrosmajerovoj galeriji u Zagrebu. Oženio se Viltrudom Merman-Topić (nem. Wiltrud Topić Mersmann), profesoricom historije umjetnosti na Univerzitetu u Salcburgu.