U isto vrijeme dok je, protekle nedjelje, trajala dramatična akcija spašavanja planinara na Visočici, koji je nakon pada skliznuo prema kanjonu Rakitnice, članovi GSS-a, onog konjičkog, zaputili su se na Prenj, gdje je ljubav prema ovoj planini za njihovog sugrađanina umalo završila kobno.

Nešto ga vuklo

Konjičanin Elis Sultanić (48) je s litice visoke osam metara pao na kamenje. Da nije bilo hrabrih spasilaca, Sultanić, koji je usljed pada zadobio teške povrede, lom svih rebara s lijeve strane i puknuće plućne maramice, zauvijek bi zaklopio oči na Prenju, planini za koju kažu da je čarobna, ali u isto vrijeme surova i drska.

- Mene ta planina ne voli nikako. Svaki put mi je Prenj nešto učinio, ali ovaj put mi je baš poručio da se držim dalje od njega. No, svaka ljubav je slijepa, pa i ona prema planinama - govori za “Avaz” Sultanić iz bolesničke sobe Sveučilišne kliničke bolnice (SKB) Mostar.

Te nedjelje ovaj planinar, inače sudija Kantonalnog suda u Mostaru, zaputio se na Prenj u šetnju. Nešto ga je, priča nam, taj dan baš vuklo na Prenj, ali je, s druge strane, imao osjećaj da će se nešto dogoditi.

- Htio sam lagano prošetati i vratiti se brzo, jer su suprugu i mene čekali prijatelji iz Sarajeva. Slijeva sam vidio vododerinu, a u vrhu na oko 100 metara lavinu snijega. Kako to nikad nisam vidio, popeo sam se i počeo hodati po lavini, a onda sam s desne strane vidio liticu po kojoj bih se, mislio sam, mogao popeti do vrha, nekih pedesetak metara, napraviti koju fotografiju i spustiti se okolo nazad. I krenuo sam uz liticu, ali sam na nekih osam metara vidio da se moram vratiti.

Međutim, nezgodno sam stao, okliznuo se i počeo padati. Prvo sporo, jer sam bio priljubljen uz stijenu, a onda sve brže. Udario sam o tlo i znao sam da sam nešto sigurno slomio. Noge i ruke sam pokretao, nisam gubio svijest. Iznad sebe sam vidio krvav oštar kamen, telefon koji je ispao iz torbice i pao mi tačno nadohvat lijeve ruke, zaglavio se između stijena - opisuje Sultanić umalo kobni trenutak.

Hrabrili ga

Prve osobe koje su mu pale na pamet su momci iz GSS-a, praktično, njegovi prijatelji. Uspio im je objasniti šta se dogodilo, objasniti lokaciju, a spasioci su krenuli u akciju izvlačenja. Nekoliko puta su ga zvali hrabreći ga da izdrži i da ne izgubi svijest. Put do teško povrijeđenog Sultanića nije bio jednostavan. Dva sata im je trebalo da stignu ružnim, strmim i jedva prohodnim putem i nešto više od toga da se spuste s njim. 

Čeka ga članska karta

- Nije me bilo strah. Bio sam ljut na sebe jer sam bio neodgovoran. Kao da sam se s jedne strane pomirio sa sudbinom, to je to, umrijet ću, a s druge, htio sam preživjeti. Ne mogu to objasniti. Ali čudno je da mi je, čim sam pao, razgledao okolo i vidio da ne mogu ustati, prvi na pamet pao GSS. Niko drugi. Sigurno bih se smrznuo i iskrvario. Ne bih preživio da ti hrabri momci nisu došli. Rekli su mi da će me, kad ozdravim, čekati članska karta - kaže Sultanić.