U džamiji Kara Mustafa–paše Sokolovića u Rudom proučeni su jasin i tevhid, a u rijeku Lim bačene ruže u znak sjećanja na žrtve sa područja ove općine ubijene ratne 1992. godine. U Memorijalnom centru u Starom Rudom pročitana su imena 101 ubijenog civila, a nakon polaganja cvijeća i obraćanja zvanica organiziran je i obilazak Spomen sobe sa njihovim fotografijama.
Uprkos činjenici da je prošlo mnogo vremena, sjećanja je nemoguće izbrisati, kaže Esad Brajanović.
– Moj brat Salko odveden je sa kućnog praga, sa još jednom grupom komšija. Bio je po logorima neko vrijeme. Dugo godina smo tragali za njim, a nakon otprilike desetak godina njegovi posmrtni ostaci su pronađeni u masovnoj grobnici Miljevina kod Foče. Nadamo se da ćemo jednog dana znati kako je tamo dospio i da ćemo doći do pravde – kaže Brajanović.
Ćamil Dorić iz sela Dorići radio je u Njemačkoj od 1969. odakle je 1992. pokušavao saznati istinu o sudbini brata Hamzibeg i bratića Hasana Dorića, koji je bio maloljetan.
- Uhvaćeni su kod kuće i odvedeni su u logor u Rudo. Tu su maltretirani i mučeni a poslije su prebačeni za Foču i tamo su poubijani. Zna se ko su ubice, ali još ni na koga prst nije uperen. Ne znam šta se čeka, jer sve se to zna – kaže Dorić.
U Rudom je ubijen i Hasib Atić, otac Zijade Hamzić – Atić, koja ni do danas nije uspjela pronaći njegove posmrtne ostatke.
- Uvijek vjerujem u pravdu i nadam se da će ljudi, znači ljudi, prepoznati ljudsko u sebi i pomoći nam. Samo želimo da znamo istinu, gdje su kosti naših najmilijih – ističe Hamzić – Atić.
Iz Rudog je 1992. godine protjerana većina od oko 3.200 stanovnika bošnjačke nacionalnosti, oko 250 zatočenika prošlo je kroz četiri ruđanska logora, a srušeno je sedam džamija.
– Od 101 člana naših porodica još tragamo za 50. Do danas nije podignuta nijedna optužnica, iako je Rudo etnički skoro očišćeno. Zato je većina porodica razočarana radom tužilaštva i instituta za nestale – kazao nam je Zijad Muratović, predsjednik Udruženja porodica ubijenih i nestalih.
Predsjednik MIZ Rudo, Meho Šahat, navodi da je Medžlis danas jedina adresa u Rudom kojoj se povratnici mogu obratiti boreći se za svoja prava.
– Nemamo nikakve političke ili društvene organizacije koja će nam pomoći, ali mi ćemo istrajati i niko nas odavde nikad neće otjerati – poručio je Šahat.