Književnik Svetislav Basara je ove godine dobio prestižnu NIN-ovu nagradu za roman „Kontraedorfin“, u kojem razotkriva mnoge mitove srpskog nacionalizma. Posljednjih dana Basara boravi u Sarajevu, gdje će kao član žirija učestvovati u odabiru najboljih predstava regionalnog festivala Kamernog teatra 55 “Dani Jurislava Korenića”.

U intervjuu za „Avaz“ s Basarom smo razgovarali o njegovom viđenju situacije u BiH danas, Vučićevoj Srbiji, Zoranu Đinđiću i uzrocima zbog kojih se region nalazi u ovakvoj situaciji.

Ne zavisi od Dodika

Kako Vam je u Sarajevu?

- Ah, Sarajevo k'o Sarajevo. Mirnije je uvijek od Beograda, i to mnogo, što mi odgovara. Mogu reći da se veoma ugodno osjećam.

Ipak, to nije više ono Sarajevo od prije 30 godina?

- A, ne, nije ni blizu. Sarajevo je bilo najbolji grad u bivšoj Jugoslaviji. Ovdje su bili ubjedljivo najbolji kafići, u mnogim je stvarima Sarajevo prednjačilo. Atmosfera je bila mnogo bolja nego u Zagrebu, koji je bio i ostao selendra - u 10 sati navečer nema žive duše. Bila je milina tada doći u Sarajevo, ali i sada mi je vrlo ugodno.

Situacija u BiH danas ni najmanje nije ružičasta. Dodik je krenuo u proces otimanja nadležnosti države BiH, vodeći svjetski mediji pišu o mogućnosti izbijanja rata u našoj zemlji, zabrinute su i svjetske sile... Kako se Vama čini sadašnja situacija u BiH?

- Ništa meni u Bosni nije bilo jasno od završetka rata. Tu su neki kantoni, neki distrikt, to nije moglo funkcionisati ni na papiru, a kamoli u realnosti. Taj je Dejtonski sporazum nefunkcionalan. To se ne može ni nazvati mirom, ja bih to prije nazvao prekidom vatre.

Dodik, to što radi, ne radi oslanjajući se na sopstvene snage, nego dobiva direktive sa strane, nije ni tajna odakle. Da li će biti novog rata u BiH ili neće, to ne zavisi ni od Dodika ni od domaćih političara, to zavisi od toga da li će jedna strana dozvoliti drugoj da započne oružani sukob u BiH.

Koje su to strane?

- Grubo rečeno, imamo Zapad, koji je indolentan i na Rusiju koja već 350 godina rovari na ovom prostoru.

A gdje je Vučić u toj igri?

- Vučić je između. S jedne strane je u ugodnijoj, ali istovremeno i nelagodnijoj situaciji, jer on mora da ima podršku i EU i SAD te je mnogo mudriji od Dodika. Ne može sebi da dozvoli luksuz da se ponaša kao Dodik. Naravno, da bi animirao svoje biračko tijelo, on angažira neke svoje saradnike da govore kao Dodik. Ali nisu ključevi rata ni u Beogradu, ni u Sarajevu, ni u Banjoj Luci.

Propast modernizacije

Ima li Vučiću alternative u Srbiji?

- Nakon propasti drugog pokušaja modernizacije Srbije ubistvom Zorana Đinđića, a prvi je bio neuspješan pokušaj Milana Piroćanca s kraja 19. vijeka, Srbija se vratila na fabričke postavke iz 1903. To nije vratio Vučić, nego Koštunica i Tadić - ili iz ličnog ubjeđenja ili pod pritiskom. Najvjerovatnije je bila u pitanju kombinacija oboje. Dakle, od ubistva Đinđića Srbija se vraćala na fabrička podešavanja, poslije kojih je došao Vučić. Danas je on lider jedine organizovane i velike političke stranke u Srbiji. Nastranu njeni dometi i učinci, ali ono što se predstavlja kao opozicija gomila je nekakvih beznačajnih stranaka po članstvu koje nemaju nikakvu ideologiju ili, ako je i imaju, ta ideologija je ista ili gora od Vučićeve. Tako da je Srbija zaista u jednom ćorsokaku.

Ne vjerujete da buntovi građana, poput posljednjih ekoloških protesta i blokade cesta, mogu ozbiljnije uzdrmati Vučića?

- Ne mogu ništa uraditi jer nemaju političku infrastrukturu. Ne možete se vi suprotstaviti stranci od 600.000 članova, vrlo dobro organizovanih, bez partijske infrastrukture. To što vi okupite 20.000 ljudi na ulici, ne znači ništa. Morate imati najmanje 50.000 članova koji će organizovati stranku onako kako bi organizovali i državu da dođe na vlast. Stranka vam je država u malom, sve organe ima. Ako nemate ne samo organe nego ni stranku, nećete moći praviti ni državu. Ta pobuna je možda opravdana, ali je politički potpuno neartikulisana.

Spominjete Đinđića kao tek drugog reformatora koji je pokušao modernizirati Srbiju. Ipak, koliko je on, uopće, mogao uspjeti u svom naumu, čak i da nije ubijen? U danima pred smrt ankete su pokazivale da uživa nekih pet posto podrške građana?

- Đinđić nije imao nikakvu šansu da uspije. On je to uvidio i on je namjeravao, to sam saznao preko jednog našeg zajedničkog prijatelja, da digne ruke od svega, kao što je u 19. vijeku uradio i Milan Piroćanac, te da se vrati svojoj filozofskoj karijeri. Već je bio u pregovorima s nekim fakultetima u Americi. To su znali i oni koji su organizovali njegovo ubistvo, ali je ubijen preventivno, da bi se poslala za narednu deceniju poruka: ako pokušaš da provedeš ono što je pokušao Đinđić, završit ćeš kao on.

Ko je poslao tu poruku?

- To je taj sivi sistem. To su vrlo moćni ljudi koji se ne pojavljuju u javnosti ili se pojavljuju kao nekakvi umjetnici i akademici. To je jedna vrlo konfuzna, a zapravo orijentalna struktura te nekakve neformalne vlasti u Srbiji, u kojoj dominiraju tajne službe. Nema ni Vučić najveću moć u Srbiji, budite sigurni u to.

Orijentalna despotija

Vi ste to jednom prilikom opisali kao orijentalnu despotiju.

- To je to. Srbija je jedna orijentalna despotija koja čini ustupke vremenu. Ne može se danas raditi ono što se radilo u 16. vijeku. Ali ponašaju se identično, onoliko koliko vrijeme to dozvoljava, da ne izazovu posljedice i loše reakcije strane javnosti, na šta također moraju paziti.

Kako izaći iz takvog stanja?

- Vrlo mala je šansa. Nije mi to prijatno da kažem, čuda su moguća, ali to je već uznapredovao proces i inercija se vrlo teško da promijeniti i loša energija usmjeriti u dobrom pravcu. To je težak proces, a nigdje nema volje za tim, ni u Srbiji, ni u BiH, ni u Hrvatskoj.

Znači li to da je ovo naše trenutno stanje stvari zapravo trajno?

- Bojim se da jeste. Plašim se da postajemo neka vrsta Bliskog istoka, prostor permanentnog sukoba.

Brak Crkve i države

Hrišćanin ste po uvjerenju. Kako objašnjavate da su upravo vjerske zajednice na ovim prostorima, iako u svojoj suštini baštine univerzalne svjetske vrijednosti i trebale bi slati univerzalnu poruku i brinuti se o cijelom čovječanstvu, postale bastioni nacionalizma i najodaniji saradnici nacionalističkih elita?

- Mislim da, kada bi se raskinula ta veza između nacionalizma i religije, propali bi i nacionalizam i te etnofiletističke vjerske zajednice. Oni su tu u braku iz računa, moraju biti zajedno, da bi uopšte opstali. Za vrijeme komunizma, dok je Crkva zaista bila odvojena od države, crkve su bile prazne u Srbiji. Bili su prazni i crkveni džepovi. Kada su se ponovo spojili s državom, crkveni džepovi su ponovo postali puni. Računica je čisto ekonomska.