Danas je jedan od najtužnijih dana u historiji Sarajeva. 30. godišnjica početka opsade. Tri decenije od početka krvavog ubijanja našeg grada, na evropskom kontinentu ponovo bjesni rat i, pod sličnim izgovorima kao u BiH prije tri decenije, ruski agresor razara ukrajinske gradovi i ubija njegove građane.

Opsada Sarajeva počela je 5. aprila 1992. godine, a okončana je tek 29. februara 1996. godine. Trajala je 1.425 dana, čime je postala najduža opsada jednog grada u modernoj historiji. Za to vrijeme, oko 350 hiljada stanovnika bilo je izloženo svakodnevnom teroru, najprije od pripadnika nekadašnje JNA i srpskih paravojnih formacija, a kasnije pripadnika tadašnje Vojske Republike Srpske.

Prva kap krvi poteče

Sarajlije su kao neselektivne mete svakodnevno ubijane, ranjavane i sakaćene iz skoro svih vrsta naoružanja, pamova, patova, haubica, snajpera..., sa položaja smještenih na okolnim brdima koje su kontrolisale Mladićeve zločinačke snage. Na grad je u prosjeku padalo 329 projektila dnevno.

Ipak, konačni cilj nisu ostvarili. Nisu uspjeli sići i zauzeti grad. Ključni i najozbiljniji pokušaji propali su im već u maju 1992. godine. Sarajevska raja, dobrovoljci, heroji u farmerkama i patikama odbili su napade do zuba naoružanih profesionalaca iz JNA. Vojnu obučenost i najsavremeniji oružje pobijedili su ogromna volja, želja i nadljudski otpor branilaca, mahom običnih građana koji su se odazvali pozivu za odbranu. Kasnije je branilaca bilo mnogo više, postali su organizirana vojska, iako sve vrijeme nedovoljno naoružana. Osvajanje i pad Sarajeva za agresore je postalo nemoguća misija. Gnjev su iskaljavali masakriranjem njegovih civila i razaranjem  građevina s okolnih brda.

Tokom opsade poginuo je 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete. Prema poslijeratnim istraživanjima, najviše stanovnika, skoro četiri petine od ukupnog broja poginulih, stradalo je u prve dvije godine rata.

Prve civilne žrtve opsade Sarajeva Suada Dilberović i Olga Sučić ubijene su na današnji dan 5. aprila na mostu Vrbanja, nedaleko od zgrade tadašnje Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine ispred koje su se odvijale demonstracije građana koji su tražili očuvanje mira. Naivni, pošteni, časni građani Sarajeva, svjetlo ovog grada, čiji je podvig odjekivao ključnim svjetskim medijima, povjerovali su da se mračni ratni planovi i barikade njihovih arhitekata mogu probiti mirnim protestima. Zapucali su na njih. Dvije žene su ubili.

 Nekadašnji most Vrbanja danas nosi ime po Olgi i Suadi, a ploča na njegovoj sredini, okrenuta ka istoku, odakle se svaki dan ukazuje s izlaskom sunčevih zraka, podsjeća i upozorava namjerne i slučajne prolaznike na tešku prošlost grada.

Ubijani i u miru

Posljednja žrtva opsade Sarajeva bila je Mirsada Durić, koja je poginula u napadu na tramvaj 9. januara 1996. godine, kod Zemaljskog muzeja. Ubijena je nakon što je primirje bilo uveliko potpisano. Počinioci napada koji se dogodio prvog dana pokretanja tramvaja nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma nikad nisu otkriveni. Tromblon koji je pogodio tramvaj najvjerovatnije je ispaljen iz pravca naselja Grbavica i Vraca, koja su brojala posljednje dane pod kontrolom srpskih jedinica koji će uskoro odatle pobjeći u masovnom egzodusu.  Na putnike koji su bježali iz tramvaja pucano je iz snajpera. Ni potpisano primirje zvjerima u ljudskom obličju nije bilo dovoljno da prekinu sa zvjerstvima.

U znak sjećanja na opsadu u Kulovića ulici, na 30. godišnjicu, postavljeno je bijelo platno, slično onome kakvo je postojalo tokom rata. Platno je služilo kao zaštita od snajpera. Na leđima svakog Sarajlije bila je „nacrtana“ meta svih 44 mjeseca opsade. Meta su bili svi izloženi koji bi se našli izloženi pogledu s Trebevića, Vraca, nebodera na Grbavici..  Mnogi građani ubijeni su ili ranjeni hicima iz snajpera, prelazeći gradske raskrsnice. Mnogi su ubijeni čak i u svojim domovima. Snajperski hici sezali su i do stanova.

S ništa manjim žarom od ljudi, uništavani su i objekti u gradu. Zgrada gradskog porodilišta na Jezeru, centralna Pošta, Vijećnica sa desetinama hiljada vrijednih knjiga, Olimpijski muzej, zgrada dnevnog lista „Oslobođenje",,... samo su najpoznatiji primjeri zgrada koje su izgorjele do temelja nakon što su pogođeni minobcačkim i drugim vrstama projektila.

Neki drugi objekti, poput zgrade Radio-televizije Bosne i Hercegovine, uspjeli su odoliti i preživjeti desetine granata kojima su bili gađani. Nije ih ubio ni najubojitiji arsenal s kojim su zločinci raspolagali.

Granatama su svakodnevno ubijali civile. Od eksplozije granate na Dobrinji, u Kvadrantu-5, 12. jula 1993. godine, poginulo je 14, a ranjeno 16 civila. Granata je ispaljena na mjesto na kojem se u privatnom dvorištu nalazio bunar i pumpa, dok su ljudi čekali s kanisterima da bi natočili vodu.

Od artiljerijskih projektila ginuli su građani i u redovima za hljeb. Najpoznatiji masakr desio se u Ulici Vase Miskina (danas Ferhadija), prekoputa Gradske tržnice, 27. maja 1992. godine.

Djecu vam nećemo oprostiti

Jedan od simbola cjelokupnog rata u BiH t postat će masakr na Markalama. Prvi put, od eksplozije granate na pijaci Markale, 5. februara 1994. godine, ubijeno je 68, a ranjena su 144 civila. U masakru pred kraj rata, 28. augusta 1995. godine, zločinci iz VRS opet će ispaliti projekti na Markale i ubiti 43, a raniti 84 civila. Bila je to kap koja je prelila čašu i koja je i NATO natjerala na vojnu akciju na položaje VRS.

Zločinačke ruke nisu bila pošteđena ni djeca u školama. U naselju Alipašino Polje, na Trgu ZAVNOBIH-a, nalazile su se prostorije Osnovne škole „Prvi maj“ (danas OŠ „Fatima Gunić), koja je granatirana 9. novembra 1993. godine. Od gelera koji su ušli u učionicu kroz male otvore između zaštitne betonske pregrade, poginula je učiteljica Fatima Gunić i troje učenika, a ranjen 21 civil.

Mnogi građani ubijeni su ili ranjeni hicima iz snajpera, prelazeći gradske raskrsnice ili u svojim domovima. Ubijali su Sarajevo, ali nisu ubili njegov duh. Sarajevo je, i pored činjenice da je svaki građanin opkoljenog grada bio svjestan da u svakom trenutku može poginuti, svojim kosmpolitizmom i držanjem zadivilo civiliziranim svijet. Na divljačku mržnju, šovinizam i želju da se uništi sve nesrpsko, Sarajevo nije odgovorilo jednakom mržnjom i radikalizmom, nego kosmpolitizmom i evropskim duhom. Bio je to, poput antičke tragedije, sukob civilizacije i barbarstva u realnom svijetu.

Grad je u nemogućim uslovima nastavio živjeti. U nemogućim uslovima snimale su se pjesme, prikazivali su se filmove, igrale predstave, organizirali skupovi i igranke, radilo se i stvaralo, čak se i sportom bavilo.

I mnoga, hvale vrijedna umjetnička djela nastala se upravo u takvom opkoljenom Sarajevo.

Grad koji su opkolili, koji su ubijali, ali nikad pokorili. Grad koji je komspolitskim duhom pobijedio genocidno divljaštvo.

Sloboda je došla. Sarajevo je slobodno. Zločinci su u kazamatima, iako i dalje ne svi. Našim milima koje su ubili neka je rahmet i pokoj.

Zločin i kazna

Međunarodni krivini tribunal za bivšu Jugoslaviju je za terorisanje građana Sarajeva na doživotnu kaznu zatvora osudio Stanislava Galića, nekadašnjeg komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske. Na zatvorsku kaznu od 29 godina osuđen je Galićev nasljednik na čelu Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a Dragomir Milošević.

Za teroriziraje civila u Sarajevu snajperskim i artiljerijskim napadima, uz ostalo, bivši predsjednik Republike Srpske i Radovan Karadžić osuđen je na doživotni zatvor, kao i komandant VRS Ratko Mladić.

U presudama MKSJ-a je utvrđeno kako su jedinice Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a namjerno gađale civile sprovodeći kampanju terora koja je za cilj imala da izvrši pritisak na vlasti u Sarajevu.