Ramiz Nukić je preživio genocid u Srebrenici i neumorno sakupljao kosti ubijenih u šumama istočne Bosne. Umro je, a nikada nije dobio zvanično priznanje za svoj rad.
Danas je u porodičnom mezarju Mehići sahranjen uz prisustvo brojnih Bošnjaka koji su došli da ga isprate na vječni počinak i zahvale mu na svemu što je činio za Bosnu i Hercegovinu.
Kad god je mogao, Ramiz Nukić je odlazio u šumu, na brdo Kamenica, u istočnoj Bosni i Hercegovini. Obično nekoliko puta sedmično. Tamo gdje je u julskim danima 1995. godine i sam preživio genocid. Na svom malom traktoru sa prikolicom prelazio bi dva-tri kilometra.
U šumi bi uzeo granu i uklonio lišće sa dijela zemlje koji je izabrao za taj dan. Polako, sistematski i sa pogledom koji su forenzički antropolozi opisali kao izuzetno oštar, piše Deutsche Welle.
Skoro uvijek bi pronašao predmete koji su pripadali ubijenima. Često i ljudske kosti. Mogao je nepogrešivo da ih razlikuje od životinjskih. I znao je kom dijelu tijela pripadaju, iako nikada nije pročitao knjigu iz anatomije.
Prema kostima se odnosio dostojanstveno. Pažljivo bi ih vratio tamo gdje ih je pronašao, a zatim pozvao istražitalje i patologe da dođu. Za njih je Nukić bio pravi fenomen.
Za kostima je tragao skoro dvije decenije. Najprije je tražio kosti svog oca i svoja dva brata. Nije ih pronašao. Njihovi posmrtni ostaci kasnije su identifikovani u masovnim grobnicima mnogo dalje. Ali Nukić nije prestajao da traži. „Možda mi je Bog dao ovaj zadatak“, rekao bi ponekad.
Ramiz Nukić pronašao je posmrtne ostatke više od 300 ubijenih ljudi. U Bosni je bio poznat. Nijedan drugi pojedinac nije pronašao ni blizu toliko posmrtnih ostataka ubijenih u ratu u Bosni od 1992. do 1995. godine.
Ramiz Nukić bio je zemljoradnik i sa porodicom je živio u kući na planini u istočnoj Bosni, oko 15 kilometara vazdušne linije od Srebrenice. Tamo je i odrastao. Tokom rata, sa porodicom je bio primoran da bježi u mali grad u istočnoj Bosni, koji su UN proglasile „bezbjednom zonom“. Kada je u julu 1995. godine Srebrenicu zauzela vojska generala bosanskih Srba, Ratka Mladića, koji je kasnije osuđen kao ratni zločinac, Nukić je bio među hiljadama mladića i muškaraca koji su krenuli u takozvani Srebrenički marš smrti, kako bi spasili svoje živote i stigli na teritoriju pod kontrolom Armije BiH.
Kolona je ujutru, 12. jula 1995. godine, na brdu Kamenica, nedaleko od Nukićeve kuće, upala u zasjedu. Stotine ljudi je poginulo u udaru granata i raketa. Ramiz Nukić je preživio. Probijao se kroz minirano i opkoljeno područje, ponekad sam, ponekad u manjim grupama, sve dok nije stigao na oslobođenu teritoriju u blizini Tuzle.
Ramiz Nukić i njegova porodica 2002. godine su se vratili u svoju potpuno uništenu kuću. Tada je počela njegova potraga. Kada bi ga pitali za motive i kako je mogao da podnese da živi toliko blizu mjesta genocida, jednostavno bi odgovorio: „U početku sam želio da pronađem oca i braću.
Pošto ih nisam pronašao, pomislio sam da bih mogao drugim porodicama da pomognem da pronađu svoje voljene. Kada tražim, to je veoma teško, jer svaki put iznova vidim te užasne slike, Ali moram i želim da tražim. To je nešto što dolazi iz mog srca", piše DW.
Svoju potragu Ramiz Nukić je vidio kao doprinos protiv negiranja genocida. Tribunal za ratne zločine u Hagu je prije mnogo godina utvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid. Ipak, genocid se - posebno od strane političkog rukovodstva Srbije i Republike Srpske, dijela Bosne u kojem su Srbi većina - sistematski umanjivao ili negirao. Poslednjih godina sve otvorenije i agresivnije.
Uobičajeni narativ je da su većina žrtava Srebrenice bili vojnici koji su poginuli u borbi, kao i da je bilo mnogo samoubistava. Pored toga tvrde i da nije tačno da je ubijeno više od 8.000 ljudi.
Narative negiranja genocida Nukić je stoički podnosio, bez bijesa i mržnje – ali je sa velikom upornošću nastavio da traga za posmrtnim ostacima ubijenih, svjestan da je svaki komad kosti dodatni nepobitan dokaz genocida.
Ramiz Nukić je sa porodicom živio veoma skromno. Uzgajao je ovce i bavio se poljoprivredom, a skoro svaki slobodan trenutak je provodio u potrazi za kostima ubijenih. Posjećivali su ga brojni domaći i strani novinari, ali bosanski političari nisu dolazili.
U Bosni je sjećanje na genocid u Srebrenici jedan od najvažnijih elemenata nacionalnog identiteta. Međutim, preživjeli do danas nisu dobili gotovo nikakvu dostojnu podršku. Ni Ramiz Nukić. Iako je njegova uloga u identifikaciji stotina ubijenih žrtava bila toliko velika, nikada nije dobio novac ili drugu materijalnu pomoć za svoju potragu. Isto tako ni zvanično priznanje – iako je zaslužio najviša državna priznanja i ordenje.
Kada bi ga o tome pitali, nije znao da odgovori – kao da nikada nije ni razmišljao o nekom priznanju. Bilo mu je važno da nastavi da traži što je moguće duže. „Tražiću dok sam živ“, govorio je. I održao je reč. Ramiz Nukić je preminuo u utorak (8. novembra 2022.) nakon kratke i teške bolesti, u 63. godini, piše DW.