„Ne znaš kakvi su to pritisci bili. Inspekcije ti stalno dolaze, počeli se pojavljivati neke klošari vikendom, svake subote naprave belaj, onda te fina raja počne izbjegavati... Radili su mi to planski ovi iz SDA da me zatvore. I evo, uspjeli su“.
Ovako mi je prije nekoliko dana vlasnik nekoć čuvene kafane u Sarajevu odgovorio na pitanje zašto je zatvorio svoj objekat koji je svojevremeno bio jedno od najpopularnijih mjesta za izlazak.
Bez obzira da li je ovdje zaista bila riječ o organiziranoj „tajnoj“ akciji tadašnjih sarajevskih vlasti da se pristiskom zatvori objekat u kojem se „haramilo“, činjenica je da su istu sudbinu imale desetine sličnih kafića, kafana i klubova u glavnom gradu.
Ko se sjeća Sarajeva na samom početku 21. stoljeća (da se ne vraćamo tek u vrijeme bivše Jugoslavije), pamti grad koji je, doduše, i dalje bio u ruševinama, ali u kojem je radilo barem petnaestak klubova s različitim vrstama muzičke ponude, od rocka preko techna do turbo-folka, u kojem su svake sedmice gostovale najpopularnije grupe i izvođači iz regiona, u kojem je postojalo mnoštvo domaćih bendova, u kojem su se održavali festivali rocka, elektronske muzike, umjetnosti, gdje se omladina masovno okupljala u parkovima...
Dvadeset godina kasnije probudili biste se u gradu koji ima sveukupno 1-2 kluba, 2-3 benda, s tržnim centrima bez alkohola, u kojem se svirke održavaju jednom mjesečno, nargilhane su na svakom ćošku, a grad već u 10 navečer izgleda sablasno pusto i depresivno.
Simptomatičan je upravo primjer spomenutih parkova, nekada omiljenog okupljališta sarajevske omladine. Naime, tamo neke 2008. - 2009. godine, navodna buka i nered iskorišteni su kao povod za usvajanje zakona o zabrani konzumiranja alkohola na javnim mjestima, što je praćeno akcijama sarajevske policije koja je mjesecima rastjerivala i pisala kazne, sve dok u konačnici sarajevski parkovi nisu očišćeni od "vodeće pošasti" u društvu - omladine i alkohola.
I dok su se vlasti u Sarajevu odlučno obračunavale s pivom na javnim površinama, dotle su udarne i najusnonije lokacije za otvaranje ugostiteljskih objekata dobijali ljudi bliski vrhu SDA, ali uz praksu da u njima ne toče alkohol.
(O nekim od tih šerijatskih ugostitelja posljednjih dana možemo čitati i na stranicama crne hronike zbog optužbi za poreske pronevjere).
Placevi za izgradnju glavnih tržnih centara na udarnim lokacijama dodjeljivani su arapskim investitorima, a u njima, pogađate, nije prodavan alkohol.
Pored direktne akcije vlasti, bili su tu i oni suptilniji načina preoblikovanja društva, poput budžetskog dotiranja samo onih kulturnih i društvenih manifestacija koje bi bile saglasne s postulatima ideologije vladajuće stranke.
Iz Sarajeva su tiho i uz minimalan otpor protjerivani alkohol, rock'n'roll i noćni život. Njihovo mjesto, često uz direktnu podršku Turske, zauzimale su nove vrste narodne zabave poput javnih iftara na ulicama i kolektivnih sunećenja, a mnoge radnje na čaršiji preko noći su okupirali novi turski vlasnici s turskim delicijama i proizvodima.
Jedan od najprepoznatljivih primjera ove tihe islamizacije grada je odnos prema Novoj godini.
Javna je tajna da su u mnogim javnim kompanijama i državnim institucijama zabranjivane proslave Nove godine. No, istovremeno su se vodile poluzvanične kampanje kojima se širila ideja da Djeda Mraz i Nova godina nisu u skladu s tradicijom Bošnjaka i vjerovanjem muslimana. Posljednji takav primjer bila je zabrana SDA-ovog ministra za izbjeglice i raseljena lica Edina Ramića da se, u prostorijama ministarstva, za djecu radnika upriliči dodjela paketića, tvrdeći da bi to moglo povrijediti vjerska osjećanja nekih od njih i tražeći da se prethodno „provede anketa“.
Svojevremeno je direktorica sarajevskih vrtića Arzija Mahmutović zabranila Deda Mraza u sarajevskim obdaništima.
Javne proslave Nove godine u Sarajevu su uglavnom održavane redovno i bilo je propratnih manifestacija. Ipak, način na koji je to rađeno, kao da je govorio da je namjera poslati što goru i ružniju sliku iz Sarajeva te proslave novogodišnjih, ne daj Bože božićnih praznika, potpuno obesmisliti u ovom gradu.
Godinama je grad bio toliko bijedno okićen da je to redovno postajalo predmet opće šprdnje, dok se na organizaciju događaja poput adventa, koji su u gradovima širom svijeta turistička atrakcija na kojoj se zgrću milioni, niko nije usuđivao ni pomisliti i pored izuzetno bogate katoličke tradicije u Sarajevu.
Kada su stranke šestorke, pa potom trojke, srušile SDA s vlasti u glavnom gradu, tadašnji predsjednik Naše stranke Peđa Kojović kazao je da je došlo vrijeme da se Sarajevo iz kasabe konačno transformiše u evropsku metropolu.
Ipak, nakon tri godine njihove vladavine, ne možemo biti previše optimistični. U ključnim obilježjima, u Sarajevo se u periodu vladavine Trojke vrlo malo toga promijenilo. I kultura i atmosfera koje dominiraju u gradu nisu pretjerano drugačije u odnosu na prethodne godine.
Ohrabruje činjenica da je grad pred novu, 2023. godinu, konačno malo primjerenije okićen, kako i dolikuje glavnom gradu jedne države, s nešto skromnijim propratnim sadržajima.
Ipak, golem je posao preokrenuti ono što se tri decenije ciljano i uporno provodilo i proizvodilo u gradu.
Sarajevo je danas i dalje grad bez ozbiljnih klubova, bez bendova, bez svirki, sa skromnim kulturnim sadržajem, očajnim noćnim životom, grad čiji sportski klubovi ni u BiH nisu najbolji i u kojem mlade ljude na ulicama morate povećalom tražiti.
Za promjenu takvog stanja bit će neophodan potpuni restart svih politika i praksi koje je SDA prethodno godinama provodila.
I puno rada.
