To jutro nas je probudila užasna pucnjava. Akcija koju su oni nazvali „48 sati pepela“ imala je za cilj da ubije i zapali sve što je živo muslimansko u Ahmićima. Taj pokolj, masakr, zločin u Ahmićima je počeo sa ezanom na sabah. Prvenstveno su pogodili munaru, ezan se ugasio. I tada je nastala opća pucnjava i granatiranje sela iz tri pravca.
Ovo je ispričao Adnan Zec, danas 43-godišnjak, a u vrijeme kada se desio jedan od najgorih zločina na prostoru bivše Jugoslavije - u selu Ahmići 16. aprila 1993. - imao je samo 13 godina.
Ubijena i tromjesečna beba
„Četrdeset osam sati pepela“!
Iza najstrašnije operacije ostala su tijela 116 ubijenih civila među kojima 32 žene i 11 djece, koja su spaljivana! Najmlađa žrtva zločina bila je tromjesečna beba! Iza ovog zločina stoje pripadnici 4. bojne Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji su izvršili masakr nad Bošnjacima u selu Ahmići.
Zec je bio svjedok i u Hagu. I tada, kao i danas, osjeća odgovornost da govori o onome što je preživio. I onome što njegovi roditelji, sestra i komšije Bošnjaci nisu uspjeli preživjeti.
- Prolazili su veoma brzo kuće, u grupicama vojnika i sve što su zatekli ubijali su. Prštalo je toliko metaka, korišteni su zapaljivi rasprskavajući meci. Dok smo skočili iz sna i dok su nas roditelji izveli u hodnik da se spustimo na donji sprat ispod stepenica gdje je malo sigurnije. Kuća se već bila i zapalila. Međutim, majka se uspjela vratiti da ugasi vatru i da ponese šta garderobe da se možemo obući prije nego što smo izašli iz kuće. Izlazeći, otac je rekao da idemo do prve komšijske kuće Bošnjaka da vidimo šta se dešava u selu, toliko pucnjave i granatiranja, da bi mogli jednostavno znati šta ćemo i gdje ćemo – ispričao je Zec.
"Komšija Zahir već ubijen"
Uspjeli su preći stotinjak metara gdje je „prvi komšija Zahir već ležao ubijen, a hrvatski vojnik pored njega.“
- On je mene tada pustio, rekao mi da bježim dalje. Krenuo sam, nekih 10-20 metara gdje su me sačekala trojica drugih hrvatskih vojnika i kad su me pitali gdje ćeš, rekao sam: „Bježim, puca“, a oni su rekli: „Nazad.“ Uspio sam se okrenuti i sasuli su rafal u mene koji me pogodio na dva mjesta. Pao sam na zemlju kao pokošen. Padajući na zemlju vidio sam svoje roditelje kako idu prema meni, trče, i sestre, jednoj pet i po, drugoj 11 godina... Došli su nekih 10-20 metara od mene. Zaustavili su ih. I ubili sa dva rafala. Otac je molio njega da ubiju, da ostave ženu i djecu, da im oni ništa nisu skrivili, međutim, ništa nisu to slušali. Jednostavno, tako lako su ih ubili – prisjetio se Zec 30 godina nakon što je preživio pokolj u Ahmićima.
Potcrtao je da je njemu pucano s leđa.
- Oni nisu obraćali pažnju ni ko je ni šta ni koliko je, nego su ubijali sve što je bilo živo u tom momentu. Moja mlađa sestra je pukom srećom preživjela. Vidio sam je da je pala s majkom. Ja sam ostao tu ležati taj čitav dan, kisnuo sam, gledao paljenje i ubijanje ostalih komšija, hrvatske vojnike koji su tu često prolazili, išli dalje prema selu, palili komšijske kuće, naručivali eksploziv da uzrak dignu džamiju u Ahmićima, i tek to veče tako ranjen sam nekako uspio, sabrao snage da ustanem i pređem do prve komšijske kuće koja je tek počela gorjeti, da se zagrijem, osušim... – ispričao je Adnan.
Preživio, ali...
U toj kući se krio osam dana.
- Jeo sam pekmez koji sam našao, pio vodu i gledao svoje mrtve roditelje, opustošeno selo i pokušavao sebi razaznati je li to još san iz kojeg ću možda sutra kad se probudim ponovo se naći u svom krevetu ili je to zaista stvarnost – kazao je Zec.
Ali to je bila najsurovija stvarnost. Mrtvi roditelji nekoliko desetina metra od njega. I sestrica. Komšije su pobili, one starije žive zapalili. Adnan je preživio, ali, kao što je sam rekao, tog 16. aprila 1993. svi su oni ustvari ubijeni.
Njegova priča objavljena je u knjizi „Ahmići: The eight days of the 13 year old Adnan” (Ahmići: Osam dana 13-godišnjeg Adnana) čiji je autor Thomas Obruča. Upravo ova knjiga danas je promovirana u Ahmićima, dan uoči 30. godišnjice masakra.