Dobili smo uvjetno trepćuće zeleno svjetlo, “preporučujemo”, “preporučit ćemo”... “Važne su reforme.” “Zamah se vidi...” “Morate nastaviti i dalje da radite...”

Poruke su to iz Evropske unije o tome hoće li naša zemlja ikada otvoriti pregovore o priključenju u evropsku porodicu. I godinama isto. Vrtimo se ukrug. Rampa za rampom. Pljuska za pljuskom.

Koliko god domaći političari i vlast tvrdili da je učinjen pomak, nema sumnje u to da je Bosna i Hercegovina i dalje na klupi za rezervne igrače, i dalje u čekaonici za evropski voz. Istina, pomaka ima, ali sve ide sporo i traljavo. Puževim korakom.

Ključni zakoni su na čekanju, trojka vodi rat s partnerima oko mnogih stvari ključnih za ispunjavanje reformi.

Utvrdila je to i godinama gleda EU. Istog tog ratobornog Milorada Dodika, predsjednika RS koji im gura prst u oko i kojem su partneri Sergej Lavrov i Vladimir Putin, dvojac čije odluke godinama siju smrt u Ukrajini i od kojeg se okrenuo cijeli svijet.

Umjesto jasnih sankcija za krivca/e, samo saopćenja podrške. Ustvari, EU se zabavila i godinama unazad bori se sama sa sobom. U fokusu su sada Ukrajina, Moldavija, Gruzija… Užareni zapadni Balkan gura se po strani. I pitanje je koliko je to dobro. Zašto se Bosna i Hercegovina drži i dalje u ćorsokaku, za čije interese i koliko nas stavljanje na klupu može koštati? Građane, ekonomiju...? Našu budućnost?

Ionako postajemo zemlja staraca. Svi masovno odlaze. Pitanje je ko će u ovoj zemlji živ dočekati trepćuće zeleno svjetlo, koje je svaki dan sve udaljenije.

Istina, od 14 uvjeta ispunili smo samo dva. Kako onda do marta stići ostale? Na to pitanje niko nema odgovor. Evropska unija nekima očito gleda kroz prste dok im preko noći otvara svoja vrata. Da ne bude samo kasno i da se ne pokaju.