Prije tačno deset godina hiljade građana BiH izašlo je na ulice Tuzle, Sarajeva, Mostara, Bihaća, Zenice, pokrenuvši proteste protiv nepravde, pljačke, samovolje, teške ekonomske i socijalne situacije. Bili su to najmasovniji protesti u modernoj BiH, a obilježili su ih, nažalost, neredi, povrijeđeni, paljenje i uništavanje pojedinih institucija, prostorija pojedinih stranaka.
- Bilo je to samo prvo poluvrijeme – kaže predsjednik Sindikata solidarnosti iz Tuzle Sakib Kopić.
Građanski bunt
Ispred zgrade „Sodaso“, iz koje su u radničkim protestima prije 10 godina istjerani članovi Vlade TK da bi objekat potom bio zapaljen, danas će biti obilježena godišnjica revolucije. Kopić podsjeća da je veliki građanski bunt u Tuzli počeo zbog stanja u uništenim tuzlanskim preduzećima, a kap koja je prelila čašu bila je odluka Kantonalne skupštine da, uprkos dozvoli da se poslanicima obrati njihov predstavnik, ignorira prisustvo sindikata i nastavlja rad kao da i nisu tu.
- Iz revolta, huje, bijesa, demonstrativno napuštamo sjednicu. U tom momentu, sjećam se, prolazio sam pored novinarima kojima sam rekao da se ništa ovdje ne može promijeniti bez revolucije. Često mi danas kažu da sam pogodio prvo poluvrijeme i pitaju kad će biti drugo – dodaje Kapić.
Još teže preživjeti
Kopić kaže da proteste nisu slomila hapšenja i krivične prijave, već mudar potez tadašnjih vlasti da nezadovoljstvo građana sa ulice preseli u sale i pozorišta, u tzv. plenume građana koji su formirani širom zemlje, čime su protesti razvodnjeni. Smatra da od dramatične 2014. godine do danas pomaka nije bilo. Naprotiv, građani su u još težoj ekonomskoj situaciji, jer sa minimalnom plaćom od 619 i penzijom od 565 KM, danas je još teže preživjeti.
- Međutim, naš narod je inertan. Šuti, trpi, poginje glavu, neka, nek' ne puca. Revolucije bez ljudi nema, a nema kritične mase. Pokrenut je i stečaj u svim najznačajnijim fabrikama, narod je upućen na biro za zapošljavanje, mnogi otišli vani, ostali zaokupljeni borbom za život, pa su i na taj način otupili oštricu. Drugo poluvrijeme treba da se desi, ali kad – ne znam. Đekna još nije umrla, a kad će ne znamo – ističe Sakib Kopić.