Ibro Zahirović (55) iz Bratunca, kamerom je zabilježio dešavanja u opkoljenoj Srebrenici, uključujući i njen pad pod kontrolu Vojske Republike Srpske (VRS). Mnogi njegovi snimci korišteni su na suđenjima u Hagu.

Zahirović je rođen je 25. jula 1969. godine u selu Hrnčići, opština Bratunac. Nakon osnovne škole otac mu je predložio da upiše zanat, smjer Radio-TV mehaničar. Srednju školu završio je u Bijeljini.

S obzirom na to da mu je otac radio u Njemačkoj donosio mu je dijelove i alat za elektroniku, zbog čega je i Zahirović zavolio taj zanat kojem je posvetio cijeli život.

Jedan je od preživjelih u genocidu kojeg su srpske vojne, policijske i paravojne formacije počinile u ljeto 1995. godine nad stanovnicima ”zaštićene zone UN-a” u Srebrenici. Živi danas na Previlama kod Srebrenika. Nakon pada Konjević Polja i Cerske sa suprugom je otišao u Srebrenicu. Otac i ostali članovi njegove porodice su u to vrijeme bili u Njemačkoj.

“Snimanjem sam se počeo baviti prije rata. Snimao sam neke događaje poput teferiča. Početkom rata nije bilo struje pa se nisam time bavio. Tako je bilo dok nisam došao na ideju kako da napunim baterije za kameru. Blizu moje kuće je bila rijeka pa sam došao na ideju da tu napravim neku mini centralu i da tako punim baterije. Tako je i bilo. Godine 1992. počinjem da snimam u Konjević Polju”, ispričao je Zahirović.

Dolaskom u Srebrenicu u martu 1993. godine počeo se snalaziti za kasete i bateriju da bi nastavio snimati. U Srebrenici je već postojalo mnogo mini centrala koje su proizvodile struju, pa su mu neki ljudi izlazili u susret kako bi napunio bateriju.

“Svakodnevno sam nešto snimao. Radio sam to za sebe, na svoju ruku, da imam materijal kad se rat završi. Tada nikome nisam slao taj materijal”, kazao je Zahirović.

Situacija u Srebrenici u to vrijeme je bila teška, sa svih strana su dolazile izbjeglice.

“Bilo je puno ljudi, živjeli su na ulici, nije bilo dovoljno mjesta da se smjeste. Tako je bilo sve dok nije došao Philippe Morillon i proglasio Srebrenicu ‘zaštićenom zonom’. Nakon toga situacija se mijenja. Počinje dolaziti humanitarna pomoć, još uvijek je bio problem sa smještajem, ali narod je živio i u garažama, šupama, gdje god je bilo mjesta”, istakao je Zahirović.

Mnogo ljudi je bilo na malom prostoru, pa su onda počela i razna sportska i kulturno-umjetnička natjecanja. Radila je i škola, a njegova supruga je radila kao učiteljica. Tad je osnovano i Kulturno-umjetničko društvo. U međuvremenu je počeo raditi kao radioamater u radio klubu T91ESR, koji se nalazio iza zgrade opštine.

“Tada sam se mogao čuti sa našim ljudima koji su živjeli u inostranstvu, uglavnom u Njemačkoj i Švicarskoj. Znali su da imam kameru pa su me često molili da snimim njihove porodice koje su bile tu i da im pošaljem te kasete preko vojnika UNPROFOR-a. Često sam to radio, išao sam snimati ljude, snimao sam kako žive. Nekada smo uspjeli i da pošaljemo neke kasete. To je bilo prije 1995. godine”, ispričao je Zahirović.

Snimci korišteni u Hagu

Tada je došao juli 1995. godine. Radio je sve do nekoliko dana prije pada Srebrenice.

“Zadnjih par dana bio sam u stanu u kojem sam živio. Tog 10. jula narod je počeo da se okuplja u blizini baze UNPROFOR-a koja je bila u donjem dijelu grada. Narod je dolazio sa svih strana. Negdje su se kretali, a da niko nije znao gdje će. Imao sam napunjenu bateriju, izašao sam vani da snimam. Snimam sam UNPROFOR i narod. Vratio sam se u zgradu i počeo da se pripremam za odlazak. Znao sam da ću i ja morati ići. Znao sam da ću i ja ići preko šume. Tada sam imao ženu i dijete od devet mjeseci. Ženi sam rekao da s djetetom ide gdje idu i ostali ljudi”, kazao je Zahirović.

Tokom pakovanja stvari shvatio je da neće imati dovoljno prostora da spakuje sve velike VHS kasete koje je snimao tokom rata. Tada je došao na ideju da ih rasklopi.

“Došao sam na ideju da otvorim svaku kasetu, traku ću namotati na jedan kolut i izvaditi kolut s trakom, plastiku ću baciti jer mi ona nije bila potrebna. Tako sam i uradio. Te kolutove sa trakom sam složio jedan na drugi, stavio u najlon, zalijepio, pa stavio još jedan najlon i dobro zalijepio. U slučaju da bude padala kiša, da voda ne ošteti traku. To sam stavio u ruksak i ponio sa sobom kada sam sutradan krenuo na put”, pojasnio je Zahirović.

Na pad Srebrenice – 11. jula 1995. godine, povremeno je izlazio na balkon stana gdje je živio i snimao dešavanja vani.

“Taj snimak je korišten na suđenjima u Hagu, mislim da je obišao cijeli svijet. Sa balkona sam snimao sve dok nisam i ja odlučio da krenem preko šume. Mislim da sam u zgradi bio do 13.30 sati. Kada sam krenuo, imao sam problem da izađem iz zgrade. Zgrada je bila puna žena i djece. Pala je granata u blizini i svi ljudi su bježali da se sklone u zgrade. Uspio sam nekako u tome. Tada sam vidio strašne prizore kod baze UNPROFOR-a u blizini zgrade. Bilo je puno žena i djece, penjali su se na kamione, i to sam snimao. To su bili moji posljednji snimci u Srebrenici. Otprilike kada je Ratko Mladić ulazio u grad, ja sam u donjem dijelu grada snimao narod”, prisjetio se Zahirović.

Put preko šume do slobodne teritorije

Sa puncem i rođakom krenuo je prema Buljimu i ubrzo su stigli kolonu ljudi. Uključio je ponovo kameru i snimao kolonu u momentu kada su se čuli avioni NATO-a. Baterija je bila pri kraju.

“Nakon što se ispraznila baterija, više nisam mogao snimati. Što se tiče mog puta do slobodne teritorije, on je trajao 36 dana. Najteže je bilo prva dva dana. Ne mogu vam opisati kakve sam prizore vidio i šta se sve dešavalo. Gađali su nas sa svih strana. Ljudi su bili mrtvi, ranjeni. Nekim slučajem ja sam to preživio, iako je oko mene bilo puno mrtvih. Ja sam se od velike kolone odmah na početku odvojio sa manjom grupom ljudi. Krenuli smo nekim svojim putem, ali ni mi nismo znali gdje idemo. Samo nam je cilj bio da se odvojimo od kolone”, ispričao je Zahirović.

Nakon više od mjesec dana snalaženja po šumama, gladi, preživjeli su. Snimke iz Srebrenice godinama nije pogledao. Želio je da ih presnimi i da ima na jednom mjestu. Na to se odlučio tek prije tri, četiri godine.

“Nakon rata slabo se neko interesovao za moje snimke, samo istražitelji Haškog tribunala. Oni su saznali za mene i dolazili kod mene. Nakon suđenja u Hagu, dugo se nisam bavio snimcima, bio sam zauzet svojim poslom. Jedno vrijeme ih nisam uopšte gledao. Kako je vrijeme prolazilo, znao sam da gube na kvalitetu i morao sam ih digitalizovati da ostane sačuvano. Planirao sam da to odradim ali sam odgađao jer nisam imao vremena, sve dok nije došla korona”, ispričao je Zahirović.

U nedostatku posla odlučio je da krene sa presnimavanjem, ali i objavljivanjem na internetu – Facebooku i Youtubeu.

“Zahvaljujući Youtubeu, moje snimke su vidjeli milioni ljudi. Ljudi su mi se javljali iz raznih dijelova svijeta – Amerike, Australije, članovi porodica ljudi koje sam snimao. Neko je vidio svog brata od kojeg nema ni slike. Jedna žena je vidjela svog oca, a nije znala ni kako je izgledao. Nije se bila ni rodila kada je pala Srebrenica, a on nije preživio. Nije imala ni njegovu sliku”, naglasio je Zahirović.

Na njegovim snimcima mnogo je ljudi koji nisu preživjeli genocid u Srebrenici. Oni ostaju trajna uspomena na lijepo vrijeme i živote koji su vođeni prije rata. Mnogo je onih koji nemaju nijednu uspomenu od svojih najmilijih, ali zahvaljujući snimcima koje je napravio Zahirović sada imaju taj jedan dio njih. Pa makar to bio snimak od nekoliko sekundi.