„Sarajevo, kristalna sećanja“, poodavno je pjevao veliki Milan Mladenović (EKV), diveći se ljepoti grada koji je osamdesetih godina prošlog vijeka ušao u svjetsku mapu ne samo zbog Olimpijade, već i zbog kulture i svoje prekrasne multietničnosti. Bio je to grad iznikao iz onog najboljeg u Titovom samoupravnom i emancipatorskom socijalizmu. U njemu je genij Emerik Blum stvorio veličanstveni „Energoinvest“, a rasle su i druge svjetski konkurentne firme. Sarajevo je tada dostiglo, ispostavit će se kasnije, svoj civilizacijski vrhunac, a njegovoj ljepoti divili su se mnogi. „To je grad“, kliktao je Andrić hvaleći njegovu arhitektonsku strukturu, civilizacijsku dubinu, ljepotu ulica i četvrti, bjelinu behara koja se stapa s bjelinom nišana na brdima oko Sarajeva, i naročito cvjetanje Sarajeva u Titovo doba.

Apokalipsa devedesetih

A onda je uslijedila apokalipsa devedesetih i opsada Sarajeva, najduža u savremenoj historiji. Nisu naš grad i njegove sjajne građane mogli uništiti bezbrojni VBR-ovi, tenkovi, haubice, minobacači, ubice pod zastavom srpskog nacionalizma koje su predvodili ratni zločinci osuđeni u Hagu. Grad je pokazao nevjerovatnu snagu, a vojni i kulturni otpor njegovih građana dostigao je nezamislive visine. Brojali smo naše mrtve, čak i nevinu djecu, ali grad nismo dali poraziti. Uz njega su stali nobelovci Česlav Miloš i Josif Brodski, te veličanstvena Suzan Zontag (Susan Sontag), koja je došla u grad i napravila vrhunsku predstavu „Čekajući Godoa“ u Kamernom teatru 55. Bilo bi lijepo kad bi Miloševa pjesma „Sarajevo“, uklesana u staklo, stajala na jednom od rijetkih javnih prostora u gradu, npr. ispred zgrade koja se u današnjoj dejtonskoj BiH ružno zove „Zgrada zajedničkih institucija“. Sarajevo je iz rata izašlo ranjeno, ali njegovi pisci, glumci, reditelji, slikari, pojedini intelektualci su svojim djelom ovjekovječili patnju i pretvorili je u katarzičnu Mladenovićevu kristalnu ljepotu koja je Sarajevo učinila, nakon Olimpijskih igara 1984., novim civilizacijskim simbolom. Nekad u devedesetim, neposredno iza rata, načinio sam antologiju književnosti o Sarajevu za dva broja austrijskog časopisa „Lichtungen“ posvećenog literaturi gradova. Samo je Sarajevo dobilo pravo na dva broja, čak ni Pariz, ni London, ni Berlin, ni Madrid, ni Varšava tu počast nisu dobili. „Sarajevske sveske“, časopis koji je uvezivao književnost na južnoslavenskom prostoru, naslovili smo tako zbog snage tog simbola. A „Deklaraciju o zajedničkom jeziku“ promovirali smo u ovom gradu računajući na multikulturni potencijal imena grada i njegovu snažnu simboliku. Ako želiš vidjeti sliku raja, odmah idi u Sarajevo – tako nekako je prije nekoliko stoljeća pjevao veliki pjesnik Nerkesija iz osmanskog doba Bosne.

Rak pluća

Jesmo li, tokom trideset godina iza rata, iznevjerili taj Nerkesijin raj i stropoštali Sarajevo u urbanističku rugobu koja svojim smogom ubija ljude rakom pluća i drugim bolestima ovog organa? Sjajni primarijus dr. Mahir Tokić nedavno je u „Avazu“ govorio upravo o tome, pozivajući ljude na pobunu protiv ubilačke gradnje visokih zagrada koje su uništile ružu vjetrova u našem gradu. On navodi da čak i djeca starosti od petnaest do dvadeset dana imaju probleme s disanjem. Bezuslovno se pridružujem ovom vrsnom ljekaru u pozivu na pobunu. Samo ona može spasiti Sarajevo, jer ga sistemski uništavaju sulude, a gramzive vlasti.

Kompradorski kapitalizam, koji uništava BiH i njen glavni grad, strukturno je postavljen tako da radi, prije svega, za strani kapital, a potom u interesu različitih finansijskih lobija, čak i mafije. On proizvodi usku skupinu veoma bogatih i ogroman procenat siromašnih. On je BiH doveo na ivicu ponora u kojem više od pedeset procenata stanovništva živi ispod donje granice siromaštva. Ta vrsta kapitalizma, koja se eufemistički naziva tranzicijom, ovdje je pod kontrolom građevinskih lobija, kako im tepaju mediji, a ustvari radi se o huljama od kojih su neke direktno povezane s mafijom i pojedinim narkokartelima. Građani BiH i Sarajeva zarobljenici su upravo te vrste kapitalizma. Kamenolom u Jablanici i smrt devetnaest ljudi u bujičnoj poplavi izazvanoj vodom iz jezera nastalog u tom nelegalnom kamenolomu – rezultat su upravo te vrste kapitalizma. „Trebević Hills“ i klizište koje ugrožava živote ljudi na Širokači i prijeti da zatrpa grad na potezu od Širokače do Grbavice također su nastali na toj osnovi, što je pokazalo ovdašnje istraživačko novinarstvo, tačnije vrsna novinarka Branka Mrkić sa portala Žurnal.

Sarajevo sistemski uništavaju kompradorski idioti koji vladaju gradom i određuju politike svake vlasti. Izetbegovićeva SDA je planski radila za građevinske lobije (mafiju). Otud onaj ružni crni neboder na Marijin-Dvoru, koji po svemu liči na Dvije kule u Mordoru, prijestonici zla iz Tolkinovog „Gospodara prstenova“. Otud i sumnja ko je njegov stvarni vlasnik, baš kao i sumnja ko je stvarni vlasnik hotela „Bristol“. Ko je vlasnik propalog projekta „Poljine Hills“, ili naselja „Buroj Ozone“, iznad Trnova, gdje je planirana izgradnja čak devet stotina zgrada.

U građevinarstvu se najlakše pere novac, tvrde mnogi finansijski stručnjaci. O tome moraju povesti računa tužilaštvo, SIPA i Ured za borbu protiv korupcije. I najnovija ideja da se gradi Bukvićeva zgrada, koja je, tobože, američka investicija WTC-a, nije ništa drugo do novo urbanističko uništavanje Sarajeva. Grad sa samo jednim omanjim parkom, koji, gle ironije, nosi naziv Veliki park, definitivno je urbanistički propao poslije rata. Umjesto parkova, građevinski lobiji, čitaj bagra, grade zgradurine i pretvaraju ih u tržne centre. U njima je najbrži povrat uloženog novca, kažu oni koji se razumiju u investicije. Zato nemamo fabrike, već tržne centre preko kojih surovi neoliberalizam iz središta kapitalizma porobljava tzv. zemlje perifernog, tj. kompradorskog kapitalizma.

Suluda brojka

Ali, ako je SDA sistemski uništavala Sarajevo, zašto to mora činiti vlast Trojke? Ona, uz pomoć stručno sumnjivih ljudi iz Zavoda za planiranje razvoja Kantona Sarajevo, treba da donese novi urbanistički plan u kojem se pominje suluda brojka od 140.000 novih stanovnika u narednoj deceniji. Ona je u Skupštini Kantona donijela odluku o ukidanju zabrane gradnje u tzv. vjetrokoridorima. Ona je preko Benjamine Karić, poznate po svojoj demagogiji i tenkovskom spomeniku ispred škole, ukinula zabranu gradnje u općini Novo Sarajevo. Načelnica, koja na svako pitanje koje u sumnju dovodi njen rad i veze s određenim kontroverznim ljudima odgovara novinaru Avdi Avdiću da je to SLUČAJNO. A u funkciji gradonačelnice preko Gradskog vijeća izdejstvovala je to ukidanje, samo tri dana nakon što je pobijedila na izborima za načelnicu u Novom Sarajevu. Saberimo, na koncu, učesnike ove afere: Skupština Kantona Sarajevo, Vijeće Grada Sarajeva, gradonačelnica Sarajeva, a potom načelnica Općine Novo Sarajevo. Svi oni su u mreži koja Ameru Bukviću omogućuje najavljenu gradnju zgrade WTC-a u zoni vjetrokoridora uz Miljacku. Drugim riječima, Bukvić je veoma vješto zarobio Trojku, baš kao što je Berilo zarobio Bojana Bošnjaka, koji leži u pritvoru zbog sumnje da je imao namjeru legalizirati Berilovu nelegalnu gradnju na Bjelašnici.

Pobuna građana, to je ono što može spasiti Sarajevo porobljeno tajkunima i suludim moćnicima na vlasti, te mu vratiti onaj simbolički kapital i ljepotu koju je Nerkesija vidio kao sliku raja i kojoj su se divili nobelovci Brodski, Miloš i Andrić.