Krug strašnog zločina počinjenog sedamdesetih godina u Zenici zbog krvne osvete danas je zatvoren smrću posljednje napaćene duše koja se brutalnom igrom sudbine našla u tom đavolskom klupku.

Radi se o Anki Čalić koja je jučer umrla te je sahranjena na zeničkom groblju gdje je 1971. nožem iskasapljen njen tada 11-godišnji sin Bruno. Ovo je priča koja od danas nakon Ankine smrti nema nijednog živog aktera. Čak je i sudija Milorad Potparić koji je ubice osudio na smrt umro 2015. godine.

Tragični slijed događaja krenuo je krajem marta 1971. godine pogibjom dječaka Milenka Pavlovića iz Pljevalja u Crnoj Gori. Njegova smrt pokrenuće lavinu zločina koja će se prepričavati decenijama kasnije.

Dijete za dijete

Milenko je sjedio u kabini kamiona na suvozačevom mjestu, i putovao iz rodnog grada ka Podgorici, kada je na jednoj krivini u njegovu stranu udarila prikolica kamiona u mimoilaženju. Kamion je vozio Stipo Čalić iz Zenice, profesionalni vozač i otac 11-godišnjeg Brune.

Istragom je utvrđeno da je prikolica slučajno zahvatila kabinu i da se radi o nesretnom slučaju.

Nikada nije otkrila kako je saznala da Čalići imaju dijete, ali je donijela čvrstu odluku da ga ubije.

Njen suprug Rajko isprva nije htio ni da čuje za te stvari, ali ga je Višnja nakon više mjeseci ubijedila i on je popustio, ali nije htio direktno učestvovati u zločinu.

Pristao je „samo“ da supruzi da 500.000 tadašnjih dinara što je bio veliki novac, i da joj da pištolj. Ona je organizaciju ubistva u potpunosti preuzela na sebe.

Siromašni nadničar Dragomir Bajčeta Višnji se učinio kao čovjek koji bi za novac mogao ubiti dijete. Pristao je na njenu zločinačku ponudu.

Čvrsta odluka da ubije

Pošto je pronašla plaćenog ubicu, Višnja je otputovala u Zenicu, da sazna gdje Čalići žive. Pronašla ih je Čaliće i počela je pratiti Brunu. Početkom 1972. godine donijela je odluku da im pokuca na vrata.

- Na vrata mi dođe žena, seljanka, skide opanke i uđe - pričala je kasnije Anka Čalić.

„Kaže traži stan za sina. I onda je moj Bruno dolazio nekoliko puta i govorio: ’Mama, mama, ja vidio onu babu. Pomilovala me po glavi i pita me, jesi li ti Bruno?’ Opet kasnije, kaže: ’Mama, ja vidio onu babu. Rekla je da će doći da joj ispleteš džemper.“

Nakon što se uvjerila da je dečak zbilja sin Stipe Čalića, mogla ga je lako pratiti i saznati kada ide u školu.

U februaru 1972. godine, stežući u ruci sasušenog slijepog miša koji je nosila kao svoju hamajliju Višnja je odlučila da je došao moment za osvetu.

Iz jedne zeničke prodavnice ukrala je nož i predala ga Bajčeti. Oko 18 sati Bruno je izašao iz škole i krenuo kući. Iz bašte obližnje kafane, Višnja je svom saučesniku pokazala dječaka i on je odmah krenuo za njim, dok je ona pošla drugim pravcem.

Rajko Pavlović, otac stradalog dječaka Milenka prihvatio je odluku tadašnjeg istražnog sudije i pomirio se sa smrću sina tugujući u miru.

No, motiv za krvnu osvetu bio je prejak kod njegove supruge Višnje i dječakove maćehe. U njoj je gorjela želja za osvetom i željela je da Čalići vrate „krv koju duguju“.

Ona je iz prvog braka imala u to vrijeme 14-godišnju kćerku i 15-godišnjeg sina, ali kako je na saslušanjima pričala nije ih voljela kao Milenka.

- Nisam se mogla pomiriti s tim da ga nema. Da je neko ubio moje rođeno dijete vjerovatno se ne bih svetila, ali za Milenka sam to morala napraviti, jer sam ga ludo vojlela – pričala je Višnja pred sudom.

Oko za oko, zub za zub

„Oko za oko, zub za zub“ izgovarala je Višnja kujući plan koje zlo da nanese Čalićima da bi „namirila“ krv.

- Kad je meni teško, neka bude Stipu i njegovoj ženi Anki – kazivala je Višnja.

Stipo nije bio meta njene osvete, već njegov jedinac Bruno, mirni osnovac i odlikaš.

Devet puta ga je izbo, „bukvalno ga je preklao“, pričao je između ostalog kasnije u ispovijesti za naš list Milorad Potparić, tada sudija Višeg suda u Sarajevu.

Majka Anka, zabrinuvši se što joj sin kasni pola sata, jer se to nikada nije dešavalo, izašla je da ga traži. Na ulici je u žurbi srela Višnju i Dragomira, ne znajući da pedesetak metara dalje izmasakriran leži njen mali Bruno.

Tijelo je otkriveno kasnije te večeri i tadašnja milicija je momentalno blokirala grad.

Ubice su uhapšene 42 sata kasnije, Višnja u Pljevljima, a Bajčeta u nekoj kafani u Nikšiću. Istražiteljima je posao bio olakšan jer su ostala djeca zapamtila krupnu Višnju i nepoznatog muškarca koji je bio s njom.

Suđenje u Sarajevu

Suđeno im je u Sarajevu pred većem Višeg suda kojim je predsjedavao Potparić. Branio ih je Đorđe Bela, sestrić legendarnog advokata Filote File.

Bajčeta se tokom suđenja pokajao, ali Višnja ne. Tokom trajanja žalbenog procesa Stipo Čalić više je puta dolazio da kroz špijunku vidi ženu koja je odgovorna za ubistvo njegovog sina, ali mu stražari to nisu dozvoljavali.

Strijeljani su u ranim jutarnjim satima ubrzo poslije toga, unutar jednog objekta koji je izgrađen u doba Austrougarske, na lokalitetu Zlatišta u šumama Trebevića, gdje su inače izvršavane smrtne kazne u BiH. 

Poslijednje riječi

Sahranjeni su u neoznačenim grobovima, ne zna se gdje, jer ondašnji je zakon tako nalagao, kako bi se izbjeglo stvaranje kulta ličnosti od ubijenog zločinca.

Bajčetina posljednja želja je bila da popuši cigaretu, a Višnjine posljednje reči glasile su: „Sve ću ja vama reći“.