Đorđe Andrejić (13) nestao je prije tačno 13 godina na današnji dan. Slučaj ovog dječaka iz sela Majilovac kod Velikog Gradišta, koji bi danas imao 26 godina, i dalje je jedna od najvećih misterija koja je počela navedenog dana 2010. godine kada je dječak sa majkom Marinom krenuo u baštu. Ona se poslije dva dana krvava vratila sama u selo, bez sina Đorđa.

Zbog navodne smrti sina, Marina je dva puta osuđena na 20 godina. U pritvoru je provela 703 dana. Međutim, Apelacioni sud ju je oslobodio krivice zbog nedostatka dokaza, a ona je potom tužila je državu i dobila milionsku odštetu za vrijeme provedeno u pritvoru. Srbiju je tužila i u Strazburu.

Krenuo sa mamom u baštu

Podsjetimo, on je navodno tog kobnog dana krenuo sa mamom u baštu, a prema navodima iz optužnice koja je kasnije podignuta protiv majke dječaka, koja je zapravo i jedini svjedok, ona i sin su se na putu u baštu izgubili. Koračajući tako kroz šumu, majka je navodno motikom povrijedila nogu, a ranu je previla dječakovom majicom. Ali, klompe su joj smetale.

Zato ih je izula i ostavila i tako sa sinom nastavila još stotinjak metara.

Plašio se mraka

Kako se dalje navodi u optužnici, on se plašio da ide putem koji je zahtjevala jer je počeo da pada mrak, te ga je udarila drvenim dijelom motike, nakon čega je on prvo pokleknuo, a zatim i pao na zemlju. Marina ga je kratko nosila, ali pošto je vidjela da ne diše, poslije nekoliko metara ga je spustila na zemlju, prekrila lišćem i granjem i ostavila.

Poslije dva dana je krenula iz šume, i kada je stigla kući, prvo nije priznala suprugu šta se desilo. Istražnim organima je potom priznala zločin i rekla da je to izjavila zbog pritiska, odnosno, prema njenim riječima, batinama policajaca.

Pronađena oprana lobanja

Lobanja pronađena je kraj puta tri mjeseca od tragedije, a pronašli su je lovci i to u blizini mjesta koje je pokazala Marina, koje je značajno udaljeno od njive na koju su ona i sin krenuli 22. jula.

U obrazloženju oslobađajuće presude Apelacionog suda kojom je jula 2012. pravosnažno oslobodio njegovu majku Marinu optužbi da ga je ubila, navodi se da je lobanja naknadno donesena i tu ostavljena. Lobanja je pronađena kada je ona već bila u zatvoru i to bez ostalih dijelova tijela.

- Sama činjenica da je policija organizovala svakodnevne potrage na terenu s velikim brojem ljudi i da leš pokojnog Đorđa nije pronađen, a da je nakon više od tri mjeseca pronađena samo njegova lobanja, takođe ne ide u prilog činjenici da je prvobitno priznanje okrivljene istinito, jer da je okrivljena ostavila tijelo svog pokojnog sina Đorđa na način kako je to objasnila u svom prvobitnom priznanju, sasvim je sigurno da bi ono bilo pronađeno - navodi sud.

DNK analiza

Lobanja je prvo odnijeta na Biološki fakultet u Beogradu i DNK analizom najprije je utvrđeno da je pripadala nestalom dječaku. Međutim, uslijedio je šok kada je druga grupa vještaka ustanovila da je lobanja bila oprana u izbjeljivaču, što se radi kad se želi uništenje DNK. Marinin branilac je zato zatražio da se zubi lobanje uporede sa Đorđevim zubnim kartonom, ali sud to nije dozvolio.

Marina, ali i jedan broj mještana Majilovca, strahuju da je Đorđe zapravo bio otet, pa odveden u Italiju, gdje je ubijen, a njegovi organi prodati na crnom tržištu za transplantacije.

"Ni kokošku ne bih mogla da zakoljem, a kamoli da ubijem dijete"

- Godinama sam govorila da nisam ubila svog sina. I dan danas me nazivaju ubicom djeteta. Pa, ja ljudi ne mogu ni kokošku da zakoljem, a kamoli da ubijem željeno dijete... Težak je bio život u nemaštini i sa mužom koji je pio, ali ja sam se borila za djecu. Njih dvoje su mi sve u životu... Prije nego što umrem voljela bih samo da vidim i zagrlim Đorđa. Ja ga nisam ubila. Ne bih brata i sestru nikada razdvojila. molim Boga da zaglim Đorđa. Da vidim kako mu se raduje sestra i da nastavimo život dalje. Ne znam da li je živ ili mrtav. Samo mi nije jasno kako je moguće da toliko dijete nestane? Ništa nije nađeno od njega...- rekla je u svojoj ispovijesti za "Telegraf.rs" Marina Andrejić.

Ona je za Telegraf ispričala kako se sve dogodilo.

- U jednom trenutku motika mi je pala na nogu i posijekla je. Nisam mogla da koračam. Tada sam samo razmišljala kako sinu da pomognem da ode kući. Rekla sam mu: "Sine Đorđe, kad vidiš nekoga pritrči mu i reci mu ko si, ko su ti roditelji i gdje živiš. Ja ću čekati ovdje da neko dođe po mene". U jednom trenutku čula sam ga kako mi je rekao:"Mama, vidim put". Više ga ni čula ni videla nisam. Kući sam došla tri dana kasnije. Međutim, njega nije bilo. Od tog dana, pa do danas ja nosim etiketu - ubica djeteta. Ljudi me vrijeđaju, nazivaju pogrdnim imenima. Uzalud se pravdam, osuđena sam bez kazne...- ispričala je Marina.

Koračala je, kako sama kaže, uz pomoć proklete motike.

- Nisam bila gladna, ali bez vode je bilo teško. Snalazila sam se kako sam znala. Bolovi su bili jaki, a vrućina velika. Bilo mi je čudno da nikoga na njivama nisam srela. Ni tokom dana ni noći. Tri dana sam tražila put do kuće - kaže Marina.

Kada se vratila kući sina nije bilo...