Deset mjeseci koliko je proteklo od saobraćajne nesreće na ulazu u Blagaj kod Mostara u kojoj su teško povrijeđene tri tinejdžerke, od kojih su dvije 16-godišnjakinje zadobile teške tjelesne povrede, opasne po život, u Tužilaštvu Hercegovačko-neretvanskog kantona su sklopili sporazum o priznanju krivice sa optuženim E.F. (78) koji ih je pokosio svojim automobilom BMW. O tome su javnost na društvenim mrežama izvijestili roditelji djevojaka koji su, kao oštećeni, Općinskom sudu u Mostaru podnijeli podnesak u vezi sa zaključenim Sporazumom.

Iz Kantonalnog tužilaštva nam je potvrđeno daje s E.F. sklopljen sporazum koji je dostavljen sudu na razmatranje. Naveli su da su osim njegove starosne dobe u obzir uzeli i to da se radi o onkološkom pacijentu.

Podsjetimo, tinejdžerke su izlazile iz autobusa i prije prelaska ceste su propustile nekoliko automobila. Međutim, u trenutku, dok su, skoro, prešle na drugu stranu ceste, automobil koji je nailazio iz smjera Blagaja je naletio na njih. Usljed udara dvije 16-godišnjakinje, A.B. i N.H. su zadobile teške tjelesne povrede opasne po život i danima su se nalazile u stanju kome, dok je E.S. (17) lakše povrijeđena.

Zaključen sporazum

Također, danima nakon nesreće, mještani su protestirali tražeći od nadležnih da se na tom dijelu ceste postave ležeći policajci što im je i udovoljeno.

Podnesak roditelja, kao oštećenih, prenosimo u cijelosti:

Već ranije smo, neslužbeno, saznali da je Kantonalno tužilaštvo HNK, sa optuženim Emanom Fazlagićem, zaključilo sporazum o priznanju krivice. Nismo, naravno, bili informisani o tome kakav je to sporazum zaključen, ko je isti odobrio, kakva je kazna predviđena za optuženog Emana Fazlagića tim sporazumom – ništa.

Naš punomoćnik nas je već ranije upoznao (što je nama van svake pameti i potpuno neprihvatljivo, zbog čega izražavamo sumnju u našeg punomoćnika), da naše krivično zakonodavstvo oštećenog tretira kao sporedni krivičnoprocesni subjekat. Ako je to zaista tako, mišljenja smo (što smo osjetili na svojoj koži) da je i pored tako lošeg (nikakvog) položaja oštećenog u krivičnom postupku, koji je, kako nam je punomoćnik kazao, određen zakonom, pravosudna praksa, izgleda, još više marginalizirala položaj oštećenog u krivičnom postupku.

Od povrijeđivanja naše djece, do jutros (23.07.2024. godine u 8,30 časova), nismo imali priliku razgovarati niti sa tužiteljem niti sa sudom. Jutros smo, samoinicijativno, otišli do postupajućeg tužitelja, koji nas je primio i u razgovoru sa nama, pružio nam određene informacije u vezi sa ovim krivičnim postupkom. Od tužitelja smo saznali da je tužilaštvo sa optuženim zaključilo sporazum o priznanju krivice i da je tim sprazumom, za optuženog, predložena, kao krivična sankcija – uvjetna osuda. Potpuno nam je nebitno koja i kolika je kazna zatvora utvrđena tom uvjetnom osudom, niti koliko je vrijeme provjeravanja u kojem optuženi, kao, ne bi smio počiniti drugo krivično djelo.

Kao roditelji nastradale djece zaprepašteni smo, blago rečeno, saznanjem da je tužilaštvo pristalo na takav vid nagodbe, da sa čovjekom koji je, pijan, vozeći nedozvoljenom i neprilagođenom brzinom, zamalo pobio našu djecu, zaključi nagodbu na – uvjetnu osudu. Kao roditelji, ne možemo a da se ne upitamo da li bi gospoda iz tužilaštva na isti način postupala da su u pitanju bila djeca nekoga od tužilaca tog tužilaštva. Potpuno smo uvjereni da to ne bi bilo tako.

Dvoje naše djece je bilo životno ugroženo, bilo u komi, operisano više puta i oporavak od fizičkih povreda će, nadamo se, nekada i biti okončan. Međutim, strah koji su naša djeca preživjela (i svakodnevno proživljavaju), sasvim izvjesno, nikada neće nestati do kraja. O strahovima, zebnjama, slutnjama nas roditelja za ishod liječenja naše djece, nećemo ni govoriti.

Naš punomoćnik (ako mu je vjerovati bilo šta od onoga što kaže), kazao nam je da potpisivanjem ovog sporazuma, ovaj krivični postupak još uvijek nije okončan, odnosno da konačnu odluku po pitanju ovog sporazuma, u konačnici donosi Sud. Ako smo dobro shvatili, Sud je taj koji će odlučiti da li će prihvatiti sporazum o priznanju krivice ili neće.

Ima 78 godina

Optuženom je stavljeno na teret da je krivično djelo počinio iz nehata. Moramo podsjetiti da je optuženi je u vrijeme kada se dogodila saobraćajna nezgoda imao 78 (sedamdeset i osam) godina života. Nećemo ulaziti u to ko je čovjeku od 78 godina dao/produžio dozvolu za upravljanje putničkim motornim vozilom. No, taj isti čovjek, sa 78 godina života, upravlja vozilom BMW, nedozvoljenom i neprilagođenom brzinom, pod dejstvom alkohola (tu večer u bolnici su svi mogli osjeti kako je bazdio na alkohol), na dijelu puta/pred raskrsnicom i pokosi troje djece i to neko kvalifikuje kao – nehat !!? Ako mu je neko, na ovaj ili onaj način, produžio dozvolu za upavljanje vozilom, onda je optuženi, s obzirom na broj godina koje je nakupio (78), morao znati da njegove reakcije više nisu ni blizu iste kao kad je imao tridesetak godina mlađe, pa je brzinu vozila morao prilagoditi ne samo uvjetima saobraćaja koji su vladali kritične prilike, već svojim psiho-fizičkim sposobnostima. Svako drugo i drugačije postupanje se ni na koji način ne može kvalificirati kao nehat, već upravo suprotno kao umišljaj.

Koliko smo upoznati, optuženi je već ranije, skrivio saobraćajnu nezgodu u kojoj je bilo povrijeđenih osoba ali taj slučaj, koliko nam je poznato, nikada nije došao do suda. Iz ovih ili onih razloga. Ali to bi trebalo pitati ili one koji su vodili istragu ili samog optuženog.

Ne znamo šta je to tužilaštvo, na strani optuženog, pronašlo kao olakšavajuće okolnosti, osim činjenice da ima pozamašan broj godina. No, prema našem shvaćanju to ne može biti olakšavajuća okolnost – već upravo suprotno. Da je riječ o izuzetno mladom čovjeku, koji nema životnog iskustva, mogao bi se broj godina prihvatiti kao olakšavajuća okolnost, ali u konkretnom slučaju nikako.

Ono što nas kao zakonske zastupnike oštećenih, kao roditelje, posebno boli, jeste činjenica da optuženi, od kritičnog događaja pa do dana – današnjeg, NIKADA nije niti upitao kako su naša djeca, kako smo mi kao njihovi roditelji. Cijeli grad je znao i raspitivao se o našoj djeci, o nama, pitao o ishodima operacija, o tome hoće li se ili neće probuditi iz kome, samo starom Emanu to nije palo na pamet. Ne da lično nije pokušao doći do nekog od oštećenih, već to nije pokušao učiniti niti preko trećih lica. No, to mu nije smetalo da skoro svakodnevno, prolazi istom onom cestom na kojoj je zamalo pobio našu djecu gdje imamo priliku da ga vidimo svako malo.

Molimo Sud, kao posljednji bastion pravde, da ne dozvoli da ovakav sramotan sporazum o priznanju krivice bude „ozakonjen“ njegovim prihvatanjem. Kao roditelji nastradale djece, kao njihovi zakonski zastupnici, bićemo donekle zadovoljni jedino ako se optuženom izrekne efektivna kazna zatvora koju neće moći otkupiti ali koja će u svakom slučaju biti srazmjerna počinjenom djelu i posljedicama koje je to djelo prouzrokovalo. To će, nadamo se, uticati i na optuženog ali i na sve druge da svoje ponašanje u saobraćaju usklade sa zakonskim normama.