Danas živimo u vremenu kada se više poslovi ne dijele na muške i ženske. Žene su postale ravnopravne u skoro svim sferama života sa muškarcima, ali ipak u jednom zanimanju Envera Smajlović iz njemačkog grada Frankfurta otišla je jedan korak dalje, kako mnogi muškarci, ali i žene vole da kažu, od dozvoljenog.

Naime, Envera se bavi prevozom umrlih na sve destinacije nekadašnje Jugoslavije, ali i dalje od toga. Envera je samohrana majka troje djece, trojice sinova, ali posao kojim se bavi i tako prehranjuje svoju familiju ne spriječava je u tome da bude dobra majka, domaćica i poslovna žena.

Često putujem sama

- Prevozom umrlih, rahmetlija, bavim se već sedam godina, a samostalnu Internacionalnu pogrebnu firmu “Smiraj“ imam godinu dana. Mnogi me pitaju da li me je strah, a ja uvjek kažem da se moramo paziti i čuvati živih ljudi, a ne mrtvih. Često putujem sama, ja jednostavno volim vožnju, uživam u njoj, a uvjek mi je jedini cilj da preminulu osobu dovedem do mjesta gdje će biti sahranjena. Moram da kažem da čak imam i prednosti u ovom poslu na odnosu na muškarce, jer sve papire veoma brzo završavam u konzularnim predstavništvima, na policiji, a već me sada veoma dobro poznaju na svakoj granici da me više i ne zadržavaju, priča nam je na početku razgovora.

Na pitanje da li je barem nekad imala strah od tog posla rekla nam je samo na početku kada je imala prvu vožnju, a radilo se o osmomjesečnoj bebi.

- To je bila moja prva vožnja od bolnice do mezarja, a bilo je u gradu Darmstadu. Tad sam prvi put vidjela mrtvaca, a ta beba kao da me prosvjetlila, kao da mi je dala neku snagu koja me evo i dan danas prati. A, opet, najteža vožnja mi je bila kada sam vlastitog oca koji je poginuo u Banovićima vozila od bolnice do kuće. Ali, to je jednostavno posao, neobičan za ženu, ali posao koji mene na neki način ispunjava. Ja uvjek pomislim da sam ja ta, posljednja osoba koja umrle vozi do njihovog posljednjeg prebivališta. Tokom vožnje stalno učim, molim se dragom Bogu za umrle“.

Envera nam je rekla da ne bi sebe nikada mogla zamisliti da sjedi u birou ili da radi negdje u nekoj tvornici, jednostavno je shvatila da je posao kojim se bavi, posao njenog života.

Pitali smo Enveru kako reaguje porodica umrle osobe, imami, fratri, kada žena izađe iz pogrebnog automobila...

- Do sada sam imala samo pozitivne reakcije, a posebno je bilo zanimljivo u Sandžaka u Beranima, kada me dočekao predsjednik njihove mjesne zajednice, koji mi je pružio  ruku i čestitao. Rekao mi je, svaka ti čast, hrabrija si od bilo kojeg muškarca. Još nikada nisam vidio ni doživio da vidim da se žena bavim ovim poslom.

Envera nam je rekla da voli noćne vožnje, razmišlja o tome da je iza njenih leđa meit, umrla osoba, ali isto tako zna da mora do cilja da dođe.

- To je za meni postalo normalno. Tu je samo tijelo, bez duše, a duša je nešto što čini cijelinu svakog od nas.

Envera je svojevremeno radila 13 godina u hotelu Maritim u Frankfurtu, a kada se počela baviti pogrebnim uslugama, shvatila je da čini nešto dobro.

- Ja u stvari ovim mojim poslom oslobađam njihovu rodbinu, koja je u tuzi i boli nekih stvari o obaveza koje bi oni morali da učine. Završavam sve potrebne papire, ovaj posao ne smatram biznisom, ali mi obezbjeđuje da prehranjujem svoju porodicu.

Mladić iz Visokog

I mada se čini čudnim, ipak mnogi od rodbine i prijatelja preminulih osoba žele da sa Enverom ostanu u prijateljstvu jer, kako kaže, prvo zbog toga što se kao žena bavim ovim poslom i što vide i primjete na meni, da ovo ne smatram biznisom već nekom svojom obavezom da im pomognem.

Iz svih ovih "putovanja" Enveri je najteže pala vožnja mladića koji je došao sa ocem da radi na građevini.

- Otac je imao samo njega i htio da bude par mjeseci sa njim, da eto kao nešto malo novca zaradi. Dečko je bio iz Visokog i kada sam ga dovela u Visoko, osjećala sam se kao da nekog svog sahranjujem. Posebno je težak bio momenat kada sam vidjela njegovu mamu da plače, koja je sina jedinca dočekala u mrtvačkom sanduku.

Envera nam je još otkrila da je joj teško upoznati nekog ozbiljnog muškarca, jer kada kaže čime se bavi, svi imaju neko odstupanje od nje. Envera je inače jedina žena u Njemačkoj koja se bavi ovim poslom, a u Evropi ih ima samo dvije. Ona i još jedna žena iz Beča.

Envera ima i svoju Facebook stranicu, a na kojoj  joj se mnogi javljaju i raspituju o njenom poslu i ostavljaju riječi pohvale.