Moji roditelji su bili "tek vjenčani" kada je preživljavanje postala njihova primarna stvar i briga. U aprilu. 1992. godine srpske snage su krenule sa okupacijom teritorija u BiH, koja je proglasila nezavinost od Jugoslavije. Ovako svoju priču počinje Amina Spahić, za Guardian.
Njena majka je imala 18. godina i bila je četiri mjeseca trudna upravo i nosila je Aminu kada se cijeli svijet oko nje rušio.
- Živjeli smo u Teočaku, a na početku rata ljudi su se okupljali sa oružjem kakvo su mogli pronaći i smjenjivali se na frontu kako bi njihove porodice bile sigurne. Moj djed bio je imam i imao je veliku ulogu u podizanju morala među vojnicima. Sjećam se kroz maglu da je kroz našu kuću prošlo mnogo ljudi koji su odmorili, jeli i nastavili dalje - priča Amina.
Nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, kada su se stvari smirile, Amina je krenula u prvi razred osnovne škole i po prvi put upoznala maminu porodicu, od koje su bili odsječeni za vrijeme rata.
Početkom 2000. godine Amina i njena porodica je otišla u Austriju, jer su njeni roditelji željeli bolji život za svoju djecu.
- Moja mama je bila vodeća sila koja nas je tjerala ka boljem. Nakon dvije godine u Austriji, pohađala sam školu, upoznala mnogo ljudi. Sjećam se da mi je jedna djevojčica kada sam prvi put došla u novu školu, stavila keks na stol i rekla mi da je to za mene. Kasnije sam saznala da je ona iz Hrvatske i da je znala zašto sam ovdje - kazala je Amina.
Nakon nekog vremena porodica Amine dobila je preselila u Sjedinjene Američke Države. Sama Amina kaže da nije bila sretna zbog preseljenja jer je u Austriji bila sretna, imala je prijatelje, znala jezik.
- Došli smo u SAD polovinom 2001. godine i prva i osnovna stvar koju sam naučila jeste da je obrazovanje ključ. Moji roditelji su se vrlo brzo zaposlili i morala sam da se brinem za svoju sestru, dok su oni radili - kazala je Amina.
Nakon terorističkih napada koji su se desili 11. septembra 2001. godine, Amina naglašava da iako je muslimanka, njena porodica nije bila diskriminisana kao ostali muslimani koji nisu bili iz Evrope.
- Obzirom da smo muslimani iz Evrope, to je značilo da nismo bili diskriminisani . Vrlo lako smo se uklopili u okolinu. Nismo imali problema nikakvih nakon napada - rekla je Amina.
Njena majka je ponovo zatrudnila 2012. godine. Kako sama naglašava želja njene majke je bila da konačno odgoji dijete u normalnim okolnostima i da uživa u tome.
- Moje dvije sestre sada imaju 19 i jedna tri godine. Ja imam 23. Za našu porodicu najmlađa sestra predstavlja svijetli novi put, oslobođen od rata i prognanstva - zaključila je Amina za Guardian.
