Četiri dana i četiri neprospavane noći puno je za postizanje dogovora na nekom samitu EU u normalnim okolnostima. Ali kada se gleda unatrag i pročitaju izjave pojedinih lidera država članica, taj je rok zaista kratak.

Stavovi su bili toliko suprotni, izjave toliko žestoke, ultimatumi frcali sa svih strana - izgledalo je da će i ovaj samit završiti fijaskom. Osim država članica, na kraju se u takmičenju žestokim porukama uključio i Evropski parlament, koji također mora pristati na dogovor.

I na kraju su svi sretni. Svi su mnogo dobili, a rijetko ko spominje da je nešto izgubio, ili da nije ostvario svoj cilj. Za prave dobitnike i gubitnike treba pričekati dugoročne analize. Ali moguće je i da su svi dobili. Jer je to i smisao Evropske unije. Oni koji će davati više za zajednički budžet na dobitku su jer imaju koristi od stabilnog, funkcionalnog jedinstvenog tržišta, a oni koji će dobiti nešto manje novca nego što su računali, na dobitku su jer je svejedno riječ o velikoj svoti, nužnoj i za početak brzog oporavka od krize i za dugoročna ulaganja.

Neki su došli na samit ukopani u čvrste stavove s velikim zahtjevima. S jedne strane grupa "škrtih" predvođena Nizozemskom u kojoj su i Austrija, Švedska i Danska, a priključila im se tokom samita i Finska. S druge strane južne države članice koje su najviše pogođene krizom zbog struktura njenih ekonomija. Po strani su i države srednje i istočne Evrope koje su se pribojavale uvjetovanja sredstava iz fondova EU s načelom vladavine prava. A kako ne postoji jasna definicija toga, one su najavile veto jer su se bojale da će nečija procjena da ne poštuju ta načela biti dovoljna da se novac iz blagajne EU zaustavi. I u sredini ovog puta bile su dvije najveće države, koje i dalje vrijede kao "motor koji pokreće EU", Njemačka i Francuska.

Ko je šta dobio? Grupa "škrtih" se može smatrati velikim dobitnikom a da ostali nisu gubitnici. Istina, nisu se izborili da bespovratna sredstva iz fonda za oporavak "EU iduće generacije"  bude 0 (nula), ali je on smanjen za 110 milijardi eura u odnosu na prijašnji prijedlog. Nisu uspjeli progurati zahtjev da se o isplati novca svakoj državi odluči jednoglasno u Vijeću. Teško je vjerovati da su ozbiljno to i tražili. To bi doslovce značilo da jedan službenik Cipra, ili Slovačke, ili Francuske u Vijeću procijeni da nacionalni plan oporavka Njemačke, Belgije ili Hrvatske nije dobar, pa blokira isplatu sredstava. No dobili su da se taj nadzor Brisela pojača. Ti nacionalni planovi bit će uvjet za isplatu sredstava i o njima će se odlučivati kvalificiranom većinom, i bila koja država može zatražiti da se to pitanje, u slučaju sumnje da neka država ne poštuje pravila, stavi na dnevni red Evropskog vijeća. Time će usporiti isplatu i vršiti pritisak, ali neće je moći blokirati u potpunosti.

Najviše su "škrci" dobili ipak u novcu, a ne u nekim "vrijednostima ili kriterijima vladavine prava". Ne samo da nije ukinut rabat i povrat novca velikim neto uplatiteljima) nego se on i povećao. Nizozemska će tako dobiti gotovo dvije milijardi eura godišnje povrata. Austrija, Danska i Švedska dobit će više nego prije. Povećan je i postotak koji države mogu zadržati od carina, to će biti 25 posto umjesto prije predloženih 15 posto.

Nizozemska je tu najveći dobitnik jer u nju ulazi velika količina robe s obzirom na to da ima dvije velike luke, Roterdam kao najveću na svijetu i Amsterdam koja je također velika luka. Nizozemska je drugi najveći izvoznik roba u druge članice EU, nakon Njemačke. Finska će dobiti 100 miliona eura dodatno za područja koja su slabo naseljena.

Mađarska je veliki dobitnik. Nema povezivanja sredstava s načelom vladavine prava. Dobili su ono za što su se zalagali i nisu morali uložiti veto.

Hrvatska, Italija, Španija i Grčka su veliki dobitnici. Dobit će najveći dio iz fonda za oporavak što je i korektno jer projekcije Evropske komisije govore da su i imale najveće posljedice krize. To što će učestvovati u rabatu za "škrce" je zanemarivo u odnosu na količinu novca koji će dobivati. Primjerice Hrvatsku rabat za te države stajat će otprilike 180 miliona eura za sedam godina a u tom periodu dobit će više od 22 milijarde. Dakle, Hrvatska može velikodušno pristati pomoći Nizozemskoj kroz taj rabat.

Njemačka i Francuska su uvijek dobitnici kada je EU snažna i ujedinjena. Tako su se i njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Emanuel Makron (Emmanuel Macron), nakon izjava prije četiri dana da je ovo "najveća kriza u povijesti EU" te da prijeti propast evropskog projekta zbog podjela unutar Unije, na kraju veselili što je iz ovog samita EU izašla jača, ujedinjena i odlučna.

Nijemci će za sve to platiti više nego prije, ali bi za njih bio veliki i politički i ekonomski poraz da se sada, dok oni predsjedavaju, uruši EU. Francuska nije sretna što je zadržan rabat jer ona je htjela da se taj britanski izum izbaci iz rječnika EU. No ne gube ništa jer, osim što sada ima ulogu političkog vođe EU, Francuska je dobila i time što se nije previše zadiralo u zajedničku poljoprivrednu politiku. A kriza zbog koronavirusa tu je dobro poslužila jer se može smatrati kao još jedan dokaz da EU mora uvijek imati dovoljno hrane. Iako su svi dobili, nikako se ne može reći da je uloga Njemačke i Francuske oslabljena.

A šta je s Belgijom i Luksemburgom? Bogatim državama čija se riječ nije toliko čula? Oni su uvijek veliki dobitnici. Belgijanac Čarls Mičel (Charles Michel) je na čelu Evropskog vijeća pa je uspjeh i belgijski uspjeh.

A Brisel kao glavni grad EU, s više od 40 hiljada dobro plaćenih zaposlenika u institucijama i više desetina hiljada diplomata, lobista i konsultanata koji su tu upravo zato što je sjedište EU, veliki je korisnik i sredstava EU. Luksemburg kao manja država još više. Bez obzira na bogatstvo, ove dvije države čak se mogu smatrati i neto korisnicima novca EU uračuna li se korist koju imaju od sjedišta najvećeg broja institucija EU. Zato Belgija i Luksemburg nisu bili na strani Nizozemske, iako i dalje u većini tima unutar EU kao "Benelux" ordiniraju svoja stajališta. Kad je novac u pitanju, nema prijatelja i saveznika.

Ali ovo još nije kraj priče. Sporazum treba dobiti pristanak Evropskog parlamenta, a dio mora proći i ratifikaciju u nacionalnim parlamentima jer do sada nije bilo moguće da se EU zaduži uime država članica kako bi pojedinim članicama davala novčanu pomoć.

Evropski parlament bi se mogao smatrati gubitnikom kada bi se doista vjerovalo da su njihovi prijedlozi imali šanse biti usvojeni. Budžet je znatno manji od onoga što je Evropski parlament tražio. Nije došlo do uvjetovanja korištenja fondova s poštivanjem načela vladavine prava. Predsjednik Evropskog parlamenta na samitu je najavio kako će blokirati dogovor ne ispune li se glavni zahtjevi.

Ali naravno da Evropski parlament to neće napraviti. Kao što nije blokirao ni izbor predsjednice Evropske komisije iako su bili zaprijetili da će to učiniti ako predsjednik ne bude neko ko je bio "Spitzen kandidat". Na kraju krajeva, u Evropskom parlamentu sjede zastupnici koji tu predstavljaju svoje političke stranke i ako se šefovi tih nacionalnih stranaka slažu s dogovorom, onda će i oni za to glasati. Primjerice, neće zastupnici HDZ-a glasati u Evropskom parlamentu protiv dogovora za koji se izborio Andrej Plenković.

A Hrvatska može zaista biti zadovoljna višestruko. Dobila je više od 22 milijardi eura iz oba paketa zajedno. Nije se povećao nužni nivo sufinansiranja s 15 na 30 posto kako je bilo predloženo. Dakle, Hrvatska će za manje razvijene regije, a takve su obje naše regije, moći dobiti do 85 posto novca EU da bi sama morala sufinansirati 15 posto. Da se to diglo na 30 posto, apsorpcijski kapaciteti za Hrvatsku bili bi otežani. Prihvatila se i činjenica da je Hrvatska najnovija članica koja je koristila samo jedan cijeli sedmogodišnji finansijski okvir pa joj je dodijeljeno dodatnih 400 miliona eura za manje razvijene regije.

Sada predstoji postupak formaliziranja i višegodišnjeg budžeta i fonda za oporavak. To što svi govore da su na dobitku je i dobra podloga za usvajanje i u Evropskom parlamentu i u nacionalnim parlamentima.