Gazpromu ide odlično: dugogodišnji direktor ruskog energetskog koncerna - i lični prijatelj Vladimira Putina - Aleksej Miler je u januaru objavio kako je 2021. bila rekordna godina i po količini eksploatiranog plina i po ostvarenoj dobiti. Jer plin se sve više traži, a cijene plina i nafte su odletjele nebu pod oblake. Sve u svemu, u blagajnu Gazproma se slijeva prava bujica eura i dolara - prenosi Deutsche Welle.
Dioničari Gazproma se imaju čemu radovati, makar je potpuno jasno ko je najveći i najvažniji vlasnik: država Rusija. No nešto njegovih dionica imaju i neki njemački koncerni kao što je E.ON, a tu su i mali dioničari koji u pravilu nemaju što reći, jer odnos tog energetskog koncerna s Kremljem je i više nego blizak: već i zbog starog prijateljstva Milera s Putinom je jasno da se ništa ne odlučuje mimo volje ruskog predsjednika. Jer Gazprom je najveći ponuđač zemnog plina na svijetu, i po vlastitim tvrdnjama raspolaže nalazištima s najvećim zalihama plina i u Rusiji i na našem planetu, a za njega radi čitava vojska od pola miliona zaposlenih.
Ovisnost Evrope od Gazproma je velika: 43% potrošenog plina na Starom kontinentu dolazi od Gazproma i tu je još jedna karakteristika iz sovjetskog doba - samo Gazprom smije i može koristiti plinovod kako bi plin prodao Evropljanima, to piše u ruskom zakonu. Dakle čak ni neki drugi ruski energetski koncern ne može ugroziti njegov monopol.
Evropljani nemaju skoro nikakvog izbora: ostatak plina dolazi iz Norveške, drugi veliki dio plina stiže ukapljen s Bliskog istoka i iz SAD-a, a tu su i isporuke iz Alžira i iz Libije - koliko je to uopšte moguće u današnjim okolnostima. Nisu sve europske zemlje podjednako ovisne o plinu iz Rusije i tu je zlatno pravilo, što je istočnije, to je više plina Gazproma. Njemačka je počela uvoziti plin iz Sovjetskog Saveza još u doba dok je tamo vladao Brežnjev, a i danas je najveći kupac jer 55% svojih potreba pokriva plinom iz Rusije.
No Džordž Cahman (George Zachmann) iz ekonomskog instituta Bruegel iz Brisela smatra kako Rusi na tržištu igraju "prljavo": "Gazprom iskorištava svoju dominantnu poziciju na tržištu tako da cijenom utiče na količinu plina koju isporučuje Europi." Ruskom koncernu smeta Evropska unija, on želi trgovati s pojedinim državama, ali ne s EU-om kao cjelinom. Već desetak godina EU pokušava uspostaviti srazmjerno jedinstveno tržište plina u čitavoj Uniji gdje bi na primjer Njemačka kupovala ruski plin, ali bi ga onda proslijedila nekoj drugoj članici ili nekoj državi izvan EU-a.
Ali o tome Gazprom ne želi ni čuti: "To je neka vrsta natjecanja između evropske regulative koja želi uspostaviti zajedničko tržište s jednakim cijenama i Gazproma koji želi svoj plin prodavati po različitim cijenama pojedinim državama", objašnjava Cahman. Tu je naravno onda i politika u igri.
To se najbolje vidi na slobodnom tržištu plina: Gazprom je, istina, sklopio dugoročne ugovore o isporuci s pojedinim državama sa zagarantovanim količinama, ali ako treba više od toga - onda je to druga stvar. "Gazprom ispunjava svoje ugovorne obveze, to je tačno, ali samo na najnižoj granici zagarantovanih količina", kaže i predsjednica Europske komisije Ursula fon der Lajen (von der Leyen). Ona smatra "čudnim" što se ne nudi više plina, makar je potražnja u Evropi ove zime velika, a cijene visoke. To neminovno dovodi do pitanja, je li to onda politika Kremlja. U svakom slučaju fon der Lajen u razgovoru za list Handelsblatt kaže da to "budi sumnju u pouzdanost Gazproma".
Što je još nepovoljnije za Evropljane, Gazprom je sistemski preuzeo barem dio vlasništva nad kompanijama za distribuciju i skladištenje plina u praktično svim državama Evropske unije. Na primjer u Njemačkoj je Gazprom preko svoje kompanije Astoria vlasnik najvećeg podzemnog skladišta plina čitave zapadne Europe u Rehdenu. Takva skladišta su i zamišljena da ublažavaju neravnotežu ponude i potražnje, ali šta vrijedi skladište kad je u vlasništvu samog isporučitelja?
Pored toga, zalihe plina u Europi su na rekordno niskoj razini, a Klaudia Kemfert (Claudia) iz Njemačkog ekonomskog instituta (DIW) smatra kako se nikad nije smjela dopustiti prodaja Rehdena ili se barem trebalo regulirati njegovo korištenje.
U pravilu, cijene fosilnih goriva određuju i njihovu ponudu: eksploatacija nekog nalazišta se isplati tek kod određene cijene, ali to onda traje. Potrajat će i da se Europa više okrene drugim izvorima, makar će i fon der Lajen već ovog ponedjeljka u Washingtonu razgovarati o dodatnim količinama ukapljenog plina iz SAD-a. S druge strane, Kemfert i tu ukazuje na nepromišljenost Njemačke kad ustraje na plinovodu Sjeverni tok 2 - jer naravno da je i on u nadležnosti Gazproma.
Oružje koje ima Gazprom - pa time i Kremlj je cijena plina. Svaki pokušaj uspostave zajedničkog evropskog tržišta i zaliha plina Gazprom "ruši" povoljnom cijenom za države koje se protive takvoj inicijativi. Tako je na primjer i Mađarska nedavno sklopila ekskluzivan ugovor s Gazpromom po povoljnim cijenama.
Može li Evropa slomiti toliki uticaj Gazproma na tržištu Evrope? Kad samo on nudi gotovo polovicu potrošenog plina - teško. "S nekim ko ima sve poluge u svojim rukama možete pregovarati koliko hoćete, ali kad se zatvori plinski ventil u Moskvi, onda smo u lošoj poziciji pregovaranja", smatra Georg Cahman. Hoće li Rusija doista potpuno zatvoriti dovod plina u Europu? To bi naravno bila katastrofa, ali to ipak niko ne očekuje: i Rusija treba milijarde eura koje tako zarađuje.
Za šefa Gazproma je i Evropa tek jedna stranica uspjeha Gazproma, jer on želi mnogo više: želi biti najveći energetski koncern planeta. Jer on trguje i naftom i električnom energijom, kako na istoku tako i na zapadu. Upravo kod otvorenja Olimpijskih igara u Pekingu je Putin s Kinom dogovorio ogromnu isporuku plina toj zemlji, a Gazprom izvozi naftu i u same Sjedinjene Američke Države. 2020. je 8% američkog uvoza nafte došlo od Gazproma - a to je više nego što je Americi isporučila i njena saveznica Saudijska Arabija.
