Mi smo Goraždani preživjeli rat, vidjeli i doživjeli svašta, ali ovo je, ako ne gore, onda barem isto. Ovo je za "Avaz" kazao Kemal Adžem, pripadnik Tima za spašavanje iz ruševina u urbanim uvjetima (USAR) Federalne uprave Civilne zaštite. On je trenutno u Antakiji, u privinciji Hataj u Turskoj.
- Sirene saniteta stalno se čuju, u zraku je uvijek po nekoliko sanitetskih helikoptera, a autoput je cijelo vrijeme zakrčen. Prizori grada su užasni. Mnogo je objekata koji su srušeni. Čak sam sinoć vidio u blizini lokacije gdje je kamp FUCZ ogromnu zgradu koju dva velika bagera „kašikama“ drže da se ne bi srušila, dok neki USAR timovi pokušavaju spasiti zatrpane – kaže Adžem.
Smanjuju se šanse
42 pripadnika ovog tima, koji su se avionom iz Sarajeva najprije prebacili do Istanbula, a onda drugim letom do Adane, te vojnim helikopterom do Hataja, zajedno sa ostalim spasiocima pokušavaju doći do preživjelih, iako nade, pet dana od potresa, skoro više da i nema.
- Jučer kad smo stigli javili su nam da su u jednoj zgradi pronađene četiri osobe i da su izvučene. Mi se nadamo, nada uvijek postoji, da bismo mogli naći još koga živog. Do sada, nažalost, nije ih bilo. U ovoj jednoj zgradi gdje smo radili bilo je 13 poginulih, a smatra se da ih još ima 36 jer je to broj stanara zgrade koliko ih je živjelo tu. Trudimo se da dođemo do njih – kaže Adžem.
Klecaju koljena od hladnoće
Kaže da je sve što doživljavaju spasioci iz BiH, a u Hataju su osim pripadnika FUCZ i članovi GSS iz Sarajeva, teško riječima opisati.
- Sinoć nismo bili sigurni da li nam klecaju koljena od hladnoće i umora ili potresa. Ipak je bio zemljotres, jer kao da se tlo još uvijek sliježe. Jezivo je proći kroz naselja, jer to su ogromni blokovi zgrada koji su porušeni ili napušteni i prazni. Naveče vidimo vatre, jer stanari vani čekaju da njihove neko izvuče iz ruševina. Nekakva je tama nad cijelim gradom, sve djeluje nekako nestvarno – ističe Kemal Adžem, pripadnik USAR tima FUCZ.
