Angela Merkel rođena je u Hamburgu prije 70 godina, 17. srpnja 1954. Odrasla je u Templinu u regiji Ukermark i politika joj nije bila predodređena. Kći protestantskog pastora i fizičarka po zvanju. Nije pripadala pokretu otpora u ono vrijeme kada je živjela u bivšoj istočnoj Demokratskoj Republici Njemačkoj (DDR).

Tek s padom Berlinskog zida i promjenama koje su uslijedile, u njoj se probudila želja za politikom. Za tim da nešto pokrene. Tada je već bila u srednjim tridesetim.

Pridružuje se „Demokratskom buđenju“, manjem građanskom pokretu koji se kasnije utopio u Kršćansko-demokratsku uniju (CDU). Tu je kancelar Helmut Kol uočio mladu ženu koja je djelovala neprimetno i imenovao je za ministarku u prvom svenemačkom kabinetu 1990. godine. Bila je to munjevita karijera.

Zbog toga je Angela Merkel i dobila nadimak „Kolova djevojčica“. Za Kola je to bila dvostruka korist, jer je ona ispunjavala dvije kvote: bila je žena i bila je iz Istočne Njemačke. Angeli Merkel treba dosta vremena da se oslobodi tog imidža

Ali to je istovremeno i jedan od tajni njezina uspjeha, smatra Tomas de Mezijer, njezin dugogodišnji politički suradnik. Mnogi su je potcenjivali, i to ne samo muškarci u njenoj vlastitoj partiji. Nisu je ozbiljno shvatili čak ni onda kada je doprinela padu Helmuta Kola nakon skandala s donacijama CDU i kada je postala predsjednica stranke. I dalje su vjerovali da je to samo privremeno. Prevarili su se – i to na duge staze.

U dokumentarcu ARD-a još je jedan istaknuti primjer muške arogancije. Socijaldemokrata (SPD) Gerhard Šreder, prethodnik Angele Merkel na mjestu kancelara, koji je tijesno izgubio od njezine CDU na izborima 2005., nakon toga je zlonamjerno upitao: „Da li stvarno mislite da će se moja stranka pridružiti vladi koju vodi gospođa Merkel?“ što je poznato, njegova stranka uradila je baš to: Merkel je tri puta bila kancelarka u tzv. „velikoj koaliciji“ (CDU/CSU i SPD) – a tu samo nije bilo Gerharda Šredera.

Pragmatizam kao politička strategija

Stil vladanja Angele Merkel na mjestu kancelarke često se opisuje kao pragmatičan. Ona sama ovako ga je formulisala: „Čeznem za ono što je moguće. Prvo razmisliti i posavjetovati se, a onda odlučiti.“

Umjeren, pragmatičan pristup omogućio joj je da vodi Njemačku kroz brojne krize: finansijsku, ekonomsku, migrantsku, korona-krizu… Tokom njene vladavine činilo se da zemlja sve te, a i drug problemi prevazilazi bolje od drugih.

Ipak, danas postoje sumnje. Novinarka Marina Vajsban u dokumentarcu o tome kaže: „Merkel je samo upravljala krizama, nije ih vodila.“ Na primjer, kasnila su ulaganja u budućnost, jer Merkel nije donosila strateške odluke koje bi bile kratkoročno nepopularne, ali dugoročno korisne, kaže novinarka. Ona bivšu kancelarku optužuje recimo da je propustila da uradi više na zaštiti klime u Njemačkoj.

Za Tomasa de Mezijera Angela Merkel tipičan je predstavnik tadašnjeg raspoloženja u Njemačkoj. Građani i firme su, kaže, dugo dobro živjeli s odlukama njene vlade. Niko nije želio mnogo više promena. Merkel je pragmatičarka, a ne vizionarka – i naravno da je željela da bude ponovo izabrana reizabrana, kaže De Mezijer.

Optužuju se i za neke odluke koje su u ono vrijeme bile iznenađene: odustajanje od atomske energije nakon katastrofe u reaktoru u Japanu 2011. i zato što je 2015. ostavila otvorene granice za izbjeglice koje su u Njemačkoj stizale iz Mađarske.

Njena poruka „Uspjet ćemo“ još uvijek dijeli njemačko društvo. Ima ih – posebno iz drugih političkih tabora – koji su cijene zbog njene rane politike prema izbjeglicama. Naglašavaju njenu ljudskost. A ima i drugih za koje je ta izjava bila pogrešna. Jutjuberka Leflojd (LeFloyd) smatra da Merkel nije shvatila ozbiljne strahove ljudi. Ona je, smatra, mnoge ljude preopteretila.

Za mnoge je to „preopterećenje“ dio objašnjenja zašto su političke snage ekstremno desnog spektra uspjele da se etabliraju tijekom 16 godina vladavine Angele Merkel. Prva Pegida, pa Alternativa za Nemačku (AfD).

Postoji još jedan razlog za uspjeh AfD-a, a on se odnosi na samu CDU: Merkel je svoju stranku odvela predaleko u centar i ostavila previše prostora na desnoj strani, kaže Leflojd.

Svi sagovornici ARD-a slažu se u jednom: Angela Merkel nikada nije bila konzervativna. Ali pritom nije sasvim jasno što se ona sadržajno zalagala. Njena politika „onoga što je moguće“ često je bila prilično neideološka.

S druge strane, to ju je učinilo i traženom križnom menadžerkom na međunarodnoj sceni. Njenom većinom muške kolege cijenile su se, a i bojale su se noćne konferencije s „Angelom“, u kojima je i u bezizlaznim situacijama pronalazila kompromis, koji je svakako mogao zvanično podrži, a da ne izgubi obraz.

Propusti u politici prema Rusiji

Postojala je samo jedna stvar u kojoj se Merkeličina volja za postizanjem konsenzusa nije ostvarila: ruski predsjednik Vladimir Putin uvijek je slijedio samo svoju agendu, ocjenjuje njemački javni servis. U početku je bio primjetan trud – s obje strane. No brzo se pokazalo da se ne vole. Putin je doista pregovarao, ali onda je učinio ono što je smatrao primjerenim.

Tako je, primjerice, Angela Merkel dobila svjetske pohvale za mirovne pregovore o separatističkim područjima u istočnoj Ukrajini 2015., no rezultat je bio otrežnjujući: prekid vatre nije trajao ni 48 sati.

U dokumentarcu, novinarka Marina Weisband, rođena Ukrajinka, optužuje Angelu Merkel da takvim neučinkovitim ugovorima samo jača Putina. Sve je to jako povrijedilo Ukrajinu, koja je doduše dobila na vremenu prije rata koji je već bio na pomolu, ali to vrijeme niko nije iskoristio za materijalnu podršku zemlji, kaže Weissband. Prema njenim riječima, Merkel i Njemačka su trebale pružiti više vojne pomoći i prije ruskog napada.

Weissband kaže da je jasno zašto se to nije dogodilo: Njemačka, a samim time i Merkel, nije htjela naljutiti Putina. Opskrba jeftinim ruskim sirovinama, posebice naftom i plinom, bila je previše važna, kaže Weisband. Prema njenom mišljenju, interesi biznisa trijumfirali su nad interesima političkog razuma i međunarodnog prava. S dramatičnim posljedicama. Dramatično i za njemačku ekonomiju: jeftina nafta i plin odgađaju širenje obnovljivih izvora energije nauštrb klime, naglašava Weissband.

Pa što je ostalo od “vječnog kancelara”? Ravnoteža je mješovita. Ima i pohvala i kritika – ovisno o temi i koga o njoj pitate.