Piše: Bakir Hadžiomerović

Vijest, dakle, glasi ovako: "Ja sam zadnjih šest i pol godina koliko sam član Predsjedništva, dobio prijetnje i napade preko 30 puta, od toga je devet puta bila smrtna prijetnja, od toga je par bilo ozbiljnih. Kod jednog čovjeka koji je vršio prijetnje pronađen je eksploziv, bio je snajperista u blizini moje kuće. O takvim stvarima ja nisam do sada govorio u javnosti i ne bih da me niste pitali. Također, nisam samo ja ugrožen, tu je i moja porodica".

Brut i mi

Vlasnik citirane izjave je glavom i (posebno) bradom, član Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović. Izrekao je to šef vječito vladajuće SDA u osvit dugo najavljivane marisane sa svojim stranačkim kolegama pred Centralom političke organizacije koju je u osvit „demokratskih promjena“ osnovao njegov otac Alija.

Dakle, suma sumarum, Izetbegoviću junioru su u zadnjih šest i po godina prijetile ubice po raznim osnovama i u različitim okolnostima, ali on, skroman, merhametli i predan svom narodu kakav već jeste, to ranije nije htio potencirati i dodatno nas uznemirivati.

Nažalost, historija naše civilizacije ne oskudijeva u atentatima sa političkom pozadinom. Još od onih (naši stariji čitaoci će se sigurno sjetiti kao da je, što se ono kaže, jučer bilo) davnih dana Rimske imperije i nezahvalnog sina Bruta, pa do ovih recentnijih, činjenično dokumentovanih, što su se zbili u 20. stoljeću, a čiji je medijski najeksponiraniji primjer bilo ubistvo omiljenog američkog predsjednika John F. Kennedyja u Dallasu, 22. novembra 1963.

I kao što je u drevnom Rimu, prema sveznajućim historičarima s Wikipedije, navodno ustanovljeno da je imperatora Cezara svojom zločinačkom rukom Brut ubio 15. marta 44. godine prije Krista, tako je valjda potvrđeno da je Kennedy stradao od hica ratnog veterana Lee Harvey Oswalda koji, eto, nije imao priliku da to i prizna, jer je u međuvremenu, zbog ranije preuzetih obaveza, također ubijen. No, ostavimo sad Wikipediju i vratimo se u našu surovu bh. realnost u kojoj, kako friško stvari stoje, neko nepoznat i zao već šest i po godina bezuspješno pokušava da nam ubije predsjednika države. I ne samo njega, nego neko nepoznat ima i tako opake smrtne planove u kojim je ugrožen i ostatak života najbliže familije predstavnika bošnjačkog naroda u kolektivnom Predsjedništvu BiH. Zato je, razjasnio nam je konačno i nedvosmisleno Izetbegović, on odlučio zaštititi svoju suprugu ( Sebija se zove, za one koji to još ne znaju) i to tokom njenog tradicionalno neugodnog gostovanja u krvoločnoj Tuzli, s naglaskom na opasna teroristička uporišta na potezu od krvoločne Karaule, do neprijateljski nastrojenih Živinica.

Zbog toga se, eto sad znamo, Sebija vozila u automobilu u kojem ni po čemu ne pripada, a čiji je vlasnik Predsjedništvo BiH. Ona u Škodi, skoro potpuno sama i životno ugrožena. Zajedno sa još dvije bliske i hrabre saradnice iz Kliničkog centra u Sarajevu, ujedinjene u svojoj vjeri i svojoj škodi...Ustvari, nije ni važno.

Sad, kad smo razjasnili otkud žena predsjednika u predsjedničkom vozilu, pređimo iz crne limuzine marke škodilak, na prijetnje koje je Izetbegović, u kritičnom momentu provale vlastite i napatvorene iskrenosti, istresao pred neprofesionalne sarajevske novinare. Da je ovo normalna zemlja ( kao što, jelte, nije) ko bi se to još usudio prijetiti šefu države punih šest i po godina i tko bi, majkamustara, imao muda tako nonšalantno pripremati snajpere, bombe i ostale MTS potrepštine neophodne za taj teroristički akt, a pritom i dalje vjerovati da će ostati na slobodi?

Pa, nije li onaj livanjski malac, onaj što je Borjani Krišto kamenovao cvjetni aražman u kućnom vrtu, priveden i uhićen iste sekunde u kojoj je njegov zločinački kamen divljački povrijedio Borjanine gladijole? Priveden, saslušan na okolnosti i pušten doma do početka sudskog procesa. Pravna država se pokazala da postoji. I neka je! Jer, znamo to, ima pravne države makar koliko crnog ispod nokata.

Ali, u Izetbegovićevom slučaju, situacija je potpuno drugačija. Mislim, nije ni Borjana Krišto za odbacit, ali, kako da kažem, nije ona ni predsjednik države, a ni svoje stranke. Ovdje je problem što nam istovremeni predsjednik i stranke i države tvrdi kako su ga, koliko je njemu površno poznato, najmanje 30 puta trebali likvidirati. Malo snajperima, malo bombama, a ostali MTS nije ni pominjao, valjda u želji da ne uznemirava svojim problemima svoj napaćeni bošnjački narod...

Malac-kamenjarac

I nakon svega, e tu je tragedija ljudi moji, još niko živ nije ( baremne kao onaj malac-kamenjarac iz Livna) priveden čak ni na informativni razgovor, a kamoli da je uhapšen zbog svojih podlih i zločinačkih namjera prema predsjedniku i njegovoj familiji u jednoj suverenoj i neovisnoj državi, članici UN-a i skoroj članici EU-a.

Zato svaki savjesni stanovnik ove nesretne zemlje, a nakon posljednje Izetbegovićeve javne ispovijesti, najmanje što očekuje od ovdašnjih policijskih i tužiteljskih organa, od svih tih silnih veesteveova i nezavisno-neovisnih odbora, da hitno i brutalno sankcioniraju one službene osobe koje su, biće evo skoro sedam godina, pružale zaštitu atentatorima kojim je predsjednik SDA pukom srećom, hvala dragom Bogu svemogućem, nekako umakao. Te ubice vam danas, ljudi moji dragi, umjesto da se zasluženo truju paštetom u zatvorskoj kantini, opijaju vinom i naslađuju kavijarom dok umiru od šege pred televizorom zbog Izetbegovićevog očajničkog priznanja...

Međutim, poenta ovog teksta uopće nije smiješna. I nije, vjerujte mi, ovo bila priča o novootkrivenim prijetnjama i nepostojećim atentatima na Izetbegovića. Ovo je tek ljubavna poema o tome šta je sve jedan čovjek, u našem slučaju, nažalost, i predsjednik države, spreman učinit samo kako bi javno opravdao jednu notornu budalaštinu vlastite žene te njenu neobjašnjivu potrebu za konzumiranjem službenog automobila Predsjedništva BiH... Na koncu, u ljubavi je sve dozvoljeno. Pa i da se Škodilak proda pod Kadilak.Što bi Froyd rek'o: Sex je korijene svega!