Upitan šta je najvažnije za održavanje svjetskog mira, generalni sekretar UN-a Antonio Gutereš (Guterres) na prvoj ovogodišnjoj konferenciji za novinare u Njujorku odgovorio je bez stanke da je to odnos između Kine i Amerike. Doduše, spomenuo je i Rusiju. 

A o Balkanu, zamislite, ni riječi! Da se našalim s ovim trećim, jer stalno mislimo da smo u prvom planu.

Neizbježni rat  

No, već smo duboko u novoj eri. Prijetnja broj 1 nije više nasilni ekstremizam s islamskim predznakom, koji nas je preokupirao u protekle dvije dekade, bez obzira što se ponegdje još inertno održava na vrhu medijske piramide. 

Nije to ni “oporavak Rusije”, proizašao iz zapadnog trijumfalizma po okončanju Hladnog rata 1989. godine, nakon čega se u srcu Evrope krvavo raspala jedna velika zemlja - Jugoslavija.

Najvažnije je sada razumjeti “impakt kineske dominacije”, ne samo po Ameriku već i po svijet. Tako je to formulirao Graham Alison (Allison), bivši direktor “Harvard Kennedy” škole za međunarodne odnose i savjetnik američkog predsjednika Kartera (Jimmy Carter), te autor knjige o “neizbježnosti” ratnog sukoba između Amerike i Kine.

Tačnije, radi se o pitanju hoće li Peking i Vašington uspjeti izbjeći zamku sukoba, jer suparničke su države, izračunali su to precizni američki historičari, u isječku vremena od 500 godina, uspjele zaratiti čak u 12 od 16 slučajeva, upravo zbog nagona za dominacijom.

Zato je danas odnos između Kine i Amerike “od vitalnog interesa”, rekao je Gutereš, pozivajući se na široko rasprostranjenu intelektualnu diskusiju u vezi s “Tusididisovom zamkom”; kako je to prvi opisao istoimeni grčki historičar u 5. stoljeću prije nove ere kada su zaratili Sparta i Atina. I kada je Atina prije 2.400 godina dovela u pitanje spartansku superiornost.

Očito i generalni sekretar UN-a se pribojava “teoreme” da, kad se dominantna država suoči s rastućom silom, rat postaje neizbježan. Da nije više pitanje hoće li se, već kad će se Amerika i Kina sukobiti, sve češće spominju i drugi američki analitičari. A neki čak tvrde da je taj rat već počeo.

Nije ni čudo što je Gutereš diplomatski snishodljivo pozdravio rast Kine, nazvavši ga dobrodošlim, spominjući, doduše, da Amerika ostaje „tradicionalno najveća sila”. O istom je trošku pozvao i Rusiju da se uključi u te “pozitivne i konstruktivne odnose” - taj novokomponirani, globalni politički realm.

Bez šale, svijet bi ponešto trebao naučiti od Bosanaca, posebno one lekcije o (pogrešno) sviknutoj mirnodopskoj logici. Graham Alison navodi kako je opasno smatrati rat “nezamislivim” samo zato što ljudi žele miran san, a ne noćne more.

Neko novo Sarajevo 

Ovaj znani guru američke vanjske politike podsjeća kako se Evropa našla u ruševinama ubrzo nakon pucnjeva sarajevskih atentatora 1914. godine. Pa su sa svjetske pozornice nestali njemački kajzer, raspala se Austrougarska, a boljševici nemilosrdno dokusurili svoju imperiju Romanovih, dok su Francuska i Engleska iskrvarile cijelu jednu generaciju. Tako je Evropa koja je čitav milenij bila kulturni centar svijeta (Belle Epocue) zaustavljena u svom prosvjetljenju.

- Sto godina kasnije dolazimo do trezvenog podsjećanja o ljudskom kapacitetu da se bude lud - napisao je Graham Alison u svom eseju u američkom magazinu “Atlantic” godinu (2015.) prije izbora Donalda Trampa (Trump), od čije nepredvidivosti sad strahuju mnogi Amerikanci. Onomad je i ovdašnji magazin “New Yorker” u članku “Pravljenje Kine ponovo velikom” analizirao kako bi Trampov napad na Sjevernu Koreju bio itekako u korist Kine, posebno na dužu stazu.

Uglavnom, sadašnja globalna putanja ukazuje da američki rat s Kinom “u dekadama pred nama” ne samo što je moguć već je i izgledniji nego što se to u ovom trenutku prepoznaje. Čak i da sve ostane “uobičajeni biznis”, a kamoli da se dogodi nešto nepredviđeno poput atentata na Ferdinanda prije jednog stoljeća u Sarajevu, američko-kineski sukob ostaje na horizontu. Tako pišu Amerikanci!

Kandidata za otpočinjanje suludih sukoba ima dosta: od nastavka sirijskog rata, preko dubljeg uplitanja Erdoanove Turske u dogovoru s Putinovom Rusijom zbog Kurda, koji bi do svoje države na račun Sirije i Iraka, pa sve do upadanja Irana u taj bliskoistočni bunar bez dna.

Na početku svog mandata u januaru prošle godine generalni sekretar UN-a objavio je apel za mir, a na početku ove izdao je crveni alarm za uzbunu i upalio vatrogasna svjetla. Jer, previše je piromana oko nas! Na novogodišnjoj večeri s novinarima našalio se da mu se u ovdašnjem parku ukazao Isus te da se Božiji poslanik toliko sažalio da je sa šefom UN-a sjeo na prvu klupu i gorko zaplakao nad sudbinom svijeta. Bespomoćno, priznao nam je Gutereš.

Sreća da nada umire posljednja.