Nedavno je predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić izjavio da je časno biti kandidat SDA za Predsjedništvo BiH. „Časno je i slasno“, elegijski poluglasno, nastavljaju tamburati članovi opasnog familijarno-stranačkog klana čiji je Zvizdić neskriveni adut, favorit, rođak, prst i nokat, sve i svašta...

U toj dvorskoj marisani za kontrolu i moć u vječito vladajućoj stranci (uključujući komandnu odgovornost nad izdašnim finansijskim tokovima), porodica je vazda igrala značajnu ulogu. Tako je bilo jučer. Tako je danas. A ništa se bitno promijeniti neće ni kol'ko sutra.

Ko u to ne vjeruje, eno mu Dine Konakovića pa nek' ga upita kako politički preživjeti onda kad te nepotizmom združene stranačke kolege ubace u mašinu za mljevenje odmetnutih kadrova.

Zvizdić je odavno zvanični kandidat svojih bližnjih za fotelju u državnom Predsjedništvu. Ako im to pođe za rukom, uz asistenciju montiranih optužnica i dugih pendreka, k'o gatački sir je prirodno da rođak blickrigom stigne i do čela SDA.

A nije da se Zvizdić u protekle tri godine nije svojski (po)trudio. Učinio je, naime, apsolutno sve što je bilo do njega da mu se u civiliziranim i demokratskim (evropskim) državama za sva vremena uskrati mogućnost bavljenja politikom.

Međutim, kod nas je to malo drugačije. Zato je Zvizdić danas tu gdje jeste. A i mi svi skupa s njim. Na samom dnu, u ekonomskom mulju. Tamo gdje se, sjetimo se one stare pjesme, kokuzne duše gnijezde...