U skladu s ranije preuzetim obavezama, Bakir Izetbegović prošlu je sedmicu posvetio medijskoj samopromociji. U televizijskoj ofanzivi širih razmjera, šef SDA govorio je neiskreno. O svemu pomalo, ni o čemu konkretno.   

Ako izuzmemo uobičajeno glorificiranje vlastitih državničkih (ne)uspjeha, iza Izetbegovićevih propagandnih nastupa ne ostaje ništa osim, kako se ono kaže, presipanja iz šupljeg u prazno. Istina, zvanično je najavio da će ostatak svog stanovanja u Predsjedništvu BiH iskoristiti kako bi nas sve skupa približio EU i NATO-u. Predizborno lukavo rezonira imenjak - kad je već bio beskoristan sedam i kusur godina, red je valjda da za narod i državu žrtvuje sirotih osam mjeseci jedne užasne vladavine.

U međuvremenu, stado mu se rasulo. Izetbegović ni sam (ni uz pomoć Osmice iz osice) više ne zna koliko ga je ljudi napustilo i prekomandovalo se u druge političke tabore. Vlast SDA raspala se po vertikali, od državnog, entitetskog, pa sve dolje do kantonalnog nivoa. Njegovi premijeri i ministri na funkcijama preživljavaju uz pomoć aparata i mađioničarskih trikova, bez adekvatne parlamentarne većine i u deprimirajućim tehničkim mandatima.

Osim toga, BiH nikad nije bila u opasnijoj diplomatskoj izolaciji nego u posljednje tri godine. To su ta slavna vremena tokom kojih je Izetbegović, kao, samostalno vodio vanjsku politiku. Dobro, i uz malu pomoć svog turskog mentora.

Urođenu nekapacitiranost šefa SDA za obavljanje ozbiljnih poslova (a rukovođenje državom i strankom to nesumnjivo jesu) na kraju njegovih promašenih mandata plaćamo svi. Jedino, eto, sreća da je otvorio onih 100 hiljada radnih mjesta.

Kraj vica.

Odjavna špica.