Nažalost, ratne heroje s nepodnošljivom lakoćom zaboravimo u miru. Pritisnuti životnim tempom i svakodnevnom trkom za obavezama, ispod radara nam prošišaju važne vijesti o ljudima koji bi trebalo da uživaju našu punu empatiju, posebni pijetet i senzibilitet, elementarno poštovanje...   

Sigurno ste i sami svjedočili tim nesretnim događajima. Moguće da vam je i neugodno dok ovo čitate, dok se potisnute misli roje naslaganim nepravdama (k'o što političari tamburaju baš pred svake izbore) počinjenim prema „najboljim sinovima ove zemlje“. Kad izbori konačno prođu, najbolji se šalju na društvenu marginu, a na njihovo mjesto uskaču podobni poslušnici i stranački aparatčiki.

Pogledajte, naprimjer, ovo suđenje Draganu Vikiću. Traje dugo, svjedoci prolaze, bilježimo agencijske izvještaje s ročišta, a u cijeloj priči sarajevska javnost ne pokazuje zainteresiranost, niti se pretjerano sekira zbog sudbine svog ratnog heroja.

Zapisnika radi, evo zaklet ću se pred svima da građanski odgovorno poštujem sudove i sudske odluke. Ipak, uz nadu da ne zalazim u sivu pravosudnu zonu, zapisat ću i to da sam sam uvjeren kako komandant Specijalaca danas odgovara za zločin s kojim nema nikakve veze. Da, hoću da kažem, sude mu za zločin koji nije počinio!

Nedavno sam ga vidio kako sam pije kafu. Pozdravili se, zagrlili, progovorili o svemu pomalo, osim o prokletom sudskom procesu. Preko glave mu je, kontam, ispitivanja na tu temu...

Nije ovo, kažem vam, ni prva ni posljednja Vikićeva bitka. Ne zaboravimo da je prije šest-sedam godina SDA-ov direktor Federalne uprave policije Dragan Lukač svog imenjaka papanski smijenio i nezakonito poslao u prijevremenu penziju.

I tada je Sarajevo nepodnošljivo ćutalo. Kao što se, eto, utišao i Bužim nakon sramotne odluke tamošnje lokalne vlasti da novoizgrađenu sportsku dvoranu ne nazove po legendi prošlog rata Izetu Naniću...

Heroji u ratu, zaboravljeni u miru.