Prvi čovjek Evropske komisije strahuje od novog rata u BiH. Čelnik Vijeća ministara BiH ne spominje rat, nego se hvali kako nam još boba fali da se ušunjamo u predsoblje EU. Dvije izjave, dvije strane svijeta! Taman da odbacimo svaku dilemu ko to laže i petlja u verbalnoj gimnastici.

A gdje smo mi, naivni, dok nam lihvarska bh. vlast ubija dostojanstvo, prosipa šuplja obećanja i prodaje nas po nabavnoj cijeni? Ima tome skoro i dvije decenije kako je izblijedjela „Alijansa za promjene“, sa SDP-om na čelu, tadašnjoj zajedničkoj državi Srbije i Crne Gore, u ime dobrih komšijskih odnosa, bila žirant za pridruživanje Vijeću Evrope. U međuvremenu, kod nas se ništa nije promijenilo nabolje. I dalje dreždimo na istom mjestu, ali s realnim šansama da nas liferuju i iz te jedine evropske institucije čiji smo članovi.

Okruženje se, međutim, djelomično otrijeznilo od nacionalizama i ratova iz devedesetih. Uozbiljili su se, ubacili u više brzine i prešišali nas na evropskoj magistrali. I eto, konačno smo na začelju, zadnji i posljednji! Zaglavljeni u svojoj izoliranoj rupetini, sa sve više bivših prijatelja...

Ima Dino Šaran odličnu pjesmu o putovanju na Zapad. Koliko znam, a ne dajte mi lagat', napisana je prije rata. I ko je tada, realno, mogao prognozirati da će nama, Bosancima i Hercegovcima, uzori na „zapadnom kolodvoru“ postati baš svi naši istočni susjedi - i Crnogorci i Srbijanci i Makedonci i Albanci i Kosovari. Niko to ni sanjati nije mogao! Osim onog vječitog sanjara, nepopravljivog opsjenara i vragolana. Denisa Zvizdića iz plemena starih ezdea...