Kako god okreneš, Bosna i Hercegovina nesretna je zemljica. Preživljava i opstaje između neiskrenog zapadnog susjeda i problematičnog komšije s istoka. Premala i komplicirana za velike igrače, zarobljena u ideologiji i gluparijama vladajućih domaćih izdajnika, uzalud čeka voz (što doći neće) za putovanje u Evropu.  

U jednoj takvoj poludržavi, na tom ograničenom geografskom prostoru bez zajedničkih simbola i zajedničke povijesti, gdje na svakih 50 kilometara hokejaškom brzinom mijenjamo himne i zastave, rijetki su datumi i događaji na koje smo ponosni. Takav je, naprimjer, 2. maj 1992. godine. Sve je već poznato o danu u kojem je odbranjen i spašen glavni grad BiH.

Zna se za uništene JNA tenkove, transportere i kampanjole, SDS-ove “čarapare” i “povaljene” niške specijalce, za predsjednika države zarobljenog u kasarni, za čuvene telefonske razgovore u Senadovom dnevniku, za Adbića, Doku, Kukanjca i Đurđevca, za Kljuića i ono nezaboravno: “Ejupe, daj mi Ganića...” Nažalost, znamo sve i o prvim zločinima nad Sarajevom, granatiranju i snajperisanju, odvođenju nevinih ljudi iz kuća i stanova, ubistvima, silovanjima, opsadi koja se otegnula na hiljadu i po dana i noći...

Prošlo je, kažem, 26 godina, a još je to nekako poseban datum! Drugačiji od svih sarajevskih dana. Ljudi postanu bolji, baš kao što su bolji u ratu bili. Lijepo je i časno 2. maja biti Sarajlija u Sarajevu...

P.S. Ovom tekstu, ipak, nešto suštinski nedostaje... Čovjek. Komandant. Simbol. Eno ga, u ime prokletog “dejtonskog izjednačavanja strana u sukobu”, zbog veleizdajničkog pokroviteljstva Bakira Izetbegovića nad zlikovcem Nedžadom Herendom, na sudu brani čast i obraz od optužbi za krivično djelo koje nije počinio! Ne sumnjam i duboko vjerujem da će Dragan Vikić vlastitu nevinost dokazati. A, opet, druga je tema za razmišljanje gdje su bili i za koga su sve vrijeme radili razni SDA-ovci, svi ti “kosovci, muslimovići i ubačeni elementi”, obavještajci i kvazipatriote dok je Vikara vodio ratne i sudske bitke...