...Ima pikantna anegdota što datira već nekih 50-ak godina o žustroj raspravi prilikom književnog simpozija na Bledu između Gustava Krkleca, Miroslava Krleže i Ive Andrića po pitanju ni manje ni više nego postoji li jugoslavenska književnost i umjetnost...
Ukratko, rezime razgovora ili zaključak teške rasprave: jugoslavenska književnost i umjetnost ne postoji.
Otkinuli im glave
Malo čudno jer su upravo 3 spomenuta velikaša činila upravo to za šta su tvrdili da ne postoji... Puno toga bi se ovdje i sada moglo napisati... Nakon nekoliko desetljeća mi možemo shvatiti ili barem vjerovati kako razumijemo da su oni kao vrhunski umjetnici obavještajno usmenog poetiziranja otpjevali ono što se nama dešava u sadašnjosti i svojim pogledima predvidjeli da umjetnost kojoj pripadaju nema mjesto u vremenu što je dolazilo...
Upravo negdje u tom periodu, unutar nekih 20-ak godina, počinju se pojavljivati umjetnici koji će svojim radom i umjetničkim karijerama činiti jugoslavenske uglednike artizma... Vojo Dimitrijević, Affan Ramić, Nedžad Ibrišimović, Mersad Berber, Miodrag Žalica, Rejhan Demirdžić, Vitomir Lukić, Izet Sarajlić, Mehmedalija Dizdar, Mehmed Zaimović, Ljubo Lah, Vojislav Vujanović, Alija Isaković, Isak Samokovlija, Derviš Sušić, Velimir Milošević, Kasim Prohić, neka mi oproste svi oni koje skučen prostorom ne dozivam vlastitom dušom u ovoj kolumni... Pojavljuje se velika grupa majstora u raznim granama umjetnosti koji su svojim djelovanjem govorili da u tom trenu itekako postoji YU scena i da se mora poštovati, pa postojala koliko postojala...
Skoro svaki dan dok koračam Obalom Maka Dizdara u Sarajevu, pazeći da ne nagazim Njegovo ime jer je nakaradnom arhitekturom ugrađeno u pločnik i osuđeno na gaženje, malo su ga u životu gazili, tiho posmatram imena Daniela Ozme, Mice Todorović i Voje Dimitrijevića... Mice i Voje nema - otkinuli im glave, a onda misli začinim meni najdražim Nedžadom Ibrišimovićem, velikim piscem, vječnikom i majstorom bosanskih ugursuza, želeći vjerovati da će se konačno probuditi svijest gradskih i državnih vlastodržaca za izgradnju spomenika u prirodnoj veličini Ibrišimoviću i Dizdaru, za početak, jer Grad Gradom čine spomenici...
Svjetski umjetnici
Šezdesetih godina prošlog stoljeća ista velika trojka s početka teksta otišla u Mađarsku na Međunarodni susret književnika. Prvu noć navalili domaćini na Gustava Krkleca, kako bi se pokazali, da idu u kafanu. Pili su i jeli do ranih jutarnjih sati... Pred zoru Mađari popadali pod sto kao svijeće... Krklec sjedi i dalje. Na savršenom ruskom jeziku pozove konobara i kaže mu: ...Dečko, donesi mi još jedno piće, duplu votku, onaj gulaš, donesi novu turu Mađara i pojačaj sa jednom Mađaricom...
To su bili i jesu, ni YU ni BH., nego svjetski umjetnici.
...A postoji li bosanskohercegovačka književnost i umjetnost...?
I tako dalje...
