Ima jedna rečenica koja se pripisuje britanskom nobelovcu Džordžu Bernardu Šou (George Barnard Shaw) kako je “islam najbolja religija, ali su muslimani najgori ljudi”. No, ta se izjava baš i ne može pronaći u literaturi ovog velikog dramskog pisca s druge polovine 19. i prve polovine 20. stoljeća.

Četiri Muhameda

Prije će biti da su se Šoa uplašili oni kojima se nisu svidjele njegove afirmativne riječi o poslaniku Muhamedu ili njegova predviđanja iz 1936. godine da je islam zbog svoje vitalnosti budućnost Evrope. Bilo je to u doba kada je, uz pomoć Engleza i nekoliko zapadnih naftnih kompanija, 1932. godine utemeljena Kraljevina Saudijska Arabija.

Tada je krenula i slika o islamu koji ne liči sasvim na ono u šta upućuju, recimo, Rumi i Gazali.

Amerika je opet šokirana, iako, čini se, ne više iznenađena saznanjem da je 15 saudijskih operativaca, među kojima su četiri s imenom Muhamed, u saudijskom konzulatu u Istanbulu brutalno ubilo svog novinara Džemala Kašogija (Jamal Khasoggi). Prije toga su, mahom tvrde američki mediji, po nalogu apsolutne vlasti saudijskog prestolonasljednika Muhameda bin Salmana, Kašogija podvrgli i brutalnoj torturi. Turski obavještajci su sve tajno snimili - kako su Saudijci u svom diplomatskom predstavništvu, van svih međunarodnih i civiliziranih normi, van zdrave pameti Kašogiju odrubili glavu, a potom mu na komade isjekli tijelo i odatle ga iznijeli u diplomatskom bagažu. Kao da je riječ o kurbanu, žrtvenom bravčetu, a ne čovjeku.

To je taj horor što još hrani sliku o muslimanima kao o nekim lošim ljudima u kome, nažalost, učestvuju Arapi i mnogi drugi.

Posebna je priča kako je predsjednik Tramp (Trump) pokušao braniti svog štićenika, saudijskog princa Salmana. Ustvrdio je da mladi vladar nije bio obaviješten o tome te da su zločin možda počinili “odmetnuti” pripadnici iz monarhovog kruga.

Sa svoje 32 godine saudijski princ je, onako kako je to katalogizirao UN, već počinio i ratne zločine u Jemenu, gdje je saudijska armija pobila i nedužnu (muslimansku) djecu. Tramp je rekao da ipak ne treba žuriti sa sankcijama Saudijskoj Arabiji, jer Amerikanci u ovu zemlju izvoze 110 milijardi oružja, pa bi to, prema njegovim riječima, moglo ugroziti oko pola miliona američkih radnih mjesta.

Ovdašnji mediji brzo su demantirali predsjednika, navodeći da se ne radi o toliko velikoj prodaji smrtonosne tehnike. Oborena je i teza da bi “konkurencija”, Rusi i Kinezi, jedva dočekali da prodaju svoje oružje Arapima, jer saudijska vojska je naprosto svikla na američki hardver i teško da bi se odmah i lako privikli na ruske MiG-ove i rakete.

Američki novinari su vrlo često pametniji i moralniji od svojih političara, pa ne žele prekinuti vlastitu istragu. Naime, brojni saudijski prinčevi i njihova svita redovni su gosti Trampovih hotela u Njujorku i Vašingtonu, a prodao im je, uz ostalo, i jednu svoju jahtu i stan od 100 miliona dolara na Menhetnu.

Kolekcija diktatora

I Trampov zet i savjetnik Džared Kušner (Jared Kushner) gaji prijateljske, ali ne sasvim transparentne poslovne veze sa Bin Salmanom. Svi žele znati šta je Džared znao, a odšutio prije nego što je Kašogi, vlasnik američke “zelene karte” (dozvole za stalni boravak), otišao u Istanbul zbog posla koji je mogao obaviti u bilo kojem saudijskom konzulatu u Americi, i tamo na Bosforu zijanio glavu.

Iako u svijetu realpolitike ponekad zvuče čak i naivno, iz američkog Kongresa krenuli su brojni pozivi Bijeloj kući da prekine isporuke oružja Rijadu. Traži se i da se obznane veze Kušnera i Bin Salmana, što se vjerovatno neće dogoditi. Jer, prva rečenica koju su nakon ove afere razmijenili američki državni tajnik Majk Pompeo (Mike) i Muhamed bin Salman bila je da Vašington i Rijad ostaju apsolutni saveznici, bez obzira na posljednje događaje.

Ako novinari ne istraju, istina će biti sahranjena u Crvenom moru.

Za Ameriku, a bogami i svijet, sve je veći problem što se Tramp sve više okružuje diktatorima i što mu društvo Kim Jong-una, Vladimira Putina, Bin Salmana i njih još nekoliko više prija od tradicionalnih prijatelja iz Kanade, Britanije, Njemačke ili drugih NATO saveznika.

Ovo je zato i povod da Amerika učvrsti lidersko mjesto koje joj pripada u svijetu. Bez obzira na neslavne povijesne epizode, od Japana do Vijetnama, ili Iraka u novije vrijeme, američka vanjska politika mora ostati utemeljena na istinskim demokratskim vrijednostima. Bez toga nema promicanja ljudskih i svih ostalih prava i sloboda od Bosne do Bocvane. Niti dobrih muslimana širom svijeta.

Ovi drugi što se islamom ponajviše hvale i nisu baš neki.