Koliko puta smo se uvjerili da poznati ubica, revolveraš i nasilnik, umjesto u zatvoru, divlja na slobodi? Koliko ljudi, finansijski ojađenih ukradenim automobilom ili obijenim stanom, zapravo poznajemo? Kako smo, uostalom, postali ravnodušno nezainteresirani dok ulicama naših gradova banditi kruže i neobjašnjivo odgađaju odlazak na zasluženu robiju?

Ne postoji utjeha u žalovanju za žrtvama mafijaškog terora u Sarajevu. Jer Adisa i Davora nisu ubili tamo neki usputni delinkventi. Naprotiv, čestite momke u monstruoznoj su zasjedi dočekali višestruki povratnici u najteže zločine, taj ustrojeni multietnički nesoj koji formatira i godinama amnestira nakaradni i zapušteni društveni sistem.

Legendarni sarajevski policajac i preživjeli svjedok vlastite likvidacije na giljotini režima sa sjedištem u ulici Mehmeda Spahe, Jozo Anđić dakle, najpreciznije je objasnio uzroke terorističkog napada na Alipašinom Polju. „Danas se tužilaštva i sudovi bore da dokažu da kriminalac nije kriv. U Titino vrijeme imali smo ustroj i sva ovlaštenja. Ove današnje vlasti su same ovakvo stanje stvorile da bi mogle vladati, da bi imale biračku mašineriju. Sad je policajcu teško uraditi bilo što. Šta god uradi, ima da se namuči da dokaže da je sve bilo po zakonu.“

Tačno „u sridu“! Prljave političke igre za ponižavanje ovdašnje policije počele su još prije dvadesetak godina kada su, zbog stanovitih nesporazuma sa neuglednom klijentelom iz drumske birtije „Zujevina“ devetnaestorici najelitnijih profesionalaca u glavnom gradu BiH oduzete službene značke. Policajci su (slava međunarodnoj zajednici i naklon domaćim izdajnicima) brutalno izbačeni na ulicu i ostavljeni bez hljeba. Poslije tog tragičnog događaja, sve je nekako krenulo nizbrdo. Za svaku sitnicu, dokoličarski kapric, pa i uz prijave notornih bandita, pošteni policajci mjesecima su maltretirani na internim disciplinskim komisijama, a ponekad i pred redovnim sudovima. Plaćali su kazne, zarađivali suspenzije, ostajali bez plata, činova, posla...

I dok je policija pod neprimjerenim pritiskom hapsila kriminalce, pojedini tužioci i nečasne sudije na miru su dogovarali aranžmane za njihovo privremeno ili trajno oslobađanje. Poražavajuća je činjenica da se država nikad nije adekvatno obračunala sa ovdašnjom bandom maskiranom u crveno-crne toge. I zato se danas zauvijek opraštamo od Davora i Adisa. A već sutra neko će drugi osvanuti u ulozi nevine žrtve pravosuđa bez alibija...