Sve je počelo kada je Berni Sanders (Bernie), koji se javno deklarira kao socijalista, čovjek kome je Hilari Klinton (Hillary Clinton) 2016. naprosto ukrala nominaciju Demokratske stranke za predsjedničke izbore, ove sedmice rekao da neće tražiti nikakav savjet od nje dok ponovo juriša na Bijelu kuću. Jer, dodao je, između njih postoje fundamentalne ideološke razlike.

To kao da je bio okidač za nadobudnu Hilari koja želi ostati siva eminencija demokrata i čije izjave da se više neće kandidirati za političke funkcije treba uzeti s rezervom. Sandersovi politički neprijatelj broj jedan ovoga časa nisu republikanci, već Klintonova – kao slobodni politički strijelac.

Bajden kao žrtva Klintonovih

Očito da bi naštetila među mladima omiljenom Berniju, koji trenutno vodi na listi demokratskih pretendenata na predsjedničkim izborima 2020. godine, Hilari je preko jednog bivšeg člana svoje kampanje dobacila grudvu blata na njegov socijaldemokratski imidž.

Tako je svog bivšeg oponenta onomad cinično nazvala “njegovo veličanstvo, kralj Berni Sanders". Aluzija je to da je on salonski socijalista, koji ne bježi od luksuza, iako svi znaju da Berni živi veoma skromno, za razliku od Klintonovih, koji su se enormno obogatili. Iz Sandersovog izbornog štaba odmah su uzvratili veoma sočno, kako su upravo Klintonovi “jedne od najvećih guzica u američkoj politici”!

Da ironija bude veća, pri čemu dokazuje i koliko je nezahvalna, Hilari je prozvala Bernija, jer je on nekoliko puta zatražio “njen” privatni avion, kako bi, u finišu izborne utrke, širom Amerike agitirao u njenu korist i protiv Donalda Trampa (Trump), naravno.

Hilari kao da zaboravlja i da je za nju prije nekoliko godina radio bukvalno cijeli establishment Demokratske stranke. Za nju se nesebično angažirao u to vrijeme i najpopularniji američki politički tandem Barak Obama (Barack) i Džo Bajden (Joe Biden).

Sada znamo da je ona osujetila veoma popularnog Bajdena da naslijedi predsjednika Obamu, iako je to bio logični poredak koji su mnogi očekivali. Potom je izgubila od Trampa, jer se fokusirala na Donaldove afere, zaboravljajući na socijalnu agendu koja ipak preokupira Amerikance. Bajden se tako prešutno povukao dajući šansu superagresivnoj gospođi Klinton.

Propaganda i vjetrenjače straha

Sanders se ovog puta ne osvrće previše, jer zna da je on na čelu jedne nove američke revolucije.

Uostalom, predsjednik Tramp je svoju kampanju za drugi mandat već započeo šireći strah od socijalizma, vezujući sve to za Sandersa, od koga se, izgleda, najviše plaši. Stalno ponavlja rigidne primjere iz Latinske Amerike; ništa Skandinavija, iako na to upozoravaju objektivni američki novinari.

Tramp ne govori, recimo o Urugvaju, u kojem je manja stopa korupcije nego u Americi, bolje javno zdravstvo, a život, osim što je jednostavniji, ujedno je sigurniji i čistiji; nema beskućnika po ulicama Montevidea kao u Njujorku ili Los Anđelesu.

Sandersu se neopravdano pripisuju maskote iz Venecuele i Kube, od kojih se poluobaviještenim Amerikancima diže kosa na glavi.

Kampanja je veoma prosta i prizemna. Trampovci već pjevaju borbene, da ukoliko Sanders dođe na vlast – Amerikanci neće moći da jedu hamburger (?!), niti da voze ogromne kamionete, koji gutaju male cisterne nafte. A “morat će” staviti i solarne panele na svoje kuće pa će se, umjesto na ugalj ili mazut, grijati iz obnovljivih resursa energije.

Sve ono što je u svijetu normalno, pa i imperativ budućnosti, Tramp i njegovi “konzervativci” (republikanci) pod etiketom “socijalizma” plasiraju kao strah od nove, još liberalnije Amerike. To je notorna propaganda uz neinteligentne laži, ali sve to u jednom dijelu ove velike zemlje još prolazi.

Promjene su duh demokratije

Stara je istina da je ona “main stream” - obična Amerika još - desno od političkog centra. Zato republikanci “Sandersovu” u svijetu već viđenu i dokazano efikasnu socijaldemokratiju prikazuju kao radikalnu ideološku aždahu. Drugi demokratski kandidati se, zato, bojažljivo distanciraju od bilo kakve “socijalističke” etikete.

Činjenica je da je u Americi vrlo malo socijalista. Posebno kad se sve stavi u kontekst da od 325 miliona Amerikanaca - 235 miliona ima pravo glasa, te da oko 55 posto njih izlazi na glasačka mjesta.

Nakon burne prošlosti u kojoj su poistovjećivani s crnim đavolima, konačno je 1982. formiran Savez demokratskih socijalista Amerike (Democratic Socialists of America - DSA). A broj njihovih registriranih pristalica se kretao svega oko pet do šest hiljada godišnje. Sve do 2018., kada je za samo nekoliko mjeseci članstvo naraslo na više od 49.000 registriranih pripadnika.

Doduše, simpatizeri se sigurno mjere u milionima, upravo zahvaljujući senatoru Sandersu. Socijalisti su javno podržavali Obamu i mnoge druge demokratske kandidate.

Ima tu i jedan paradoks! Kada je Sanders prije tri godine izgubio partijsku utrku s Klintonovom, mnogo je njegovih birača, prema vlastitom priznanju, iz protesta prema Hilari glasalo za Trampa.

Republikanci opravdano strahuju, rekao mi je nedavno Džon Metcler (John Metzler), profesor na Katoličkom sveučilištu “St. Jonh’s” u Njujorku, republikanac od glave do pete, da bi ovaj put mnogo Trampovih moglo glasati za Sandersa, jer on oko sebe stvara bezideološki “kult pristalica”.

Optuživati Bernija da je samo “socijalista” je možda već potrošena floskula, jer on se bori za socijalnu jednakost - i osiromašenih demokrata i republikanaca.

Americi, dakako, tek valja odlučiti treba li joj renesansa ili revolucija! Promjena je i ovdje kao i u Evropi – jedini stvarni duh demokratije.