„Samo da rata ne bude...“, pjevala su djeca prije neki dan u Sarajevu. Ova rečenica kao da se sve češće ponavlja i vrti u glavama ne samo onih starijih nego i mlađih. Zar zaista i poslije četvrt stoljeća nakon rata devedesetih strah nije otišao na zasluženo mjesto zaborava? Čega se još uvijek bojimo? Da li uz godišnjice nekih prošlih ratova strahovi ponovo pokucaju na vrata sadašnjosti.
Prije neki dan je bila godišnjica oslobođenja Sarajeva. U knjigama je pisalo da je tog dana, 6. aprila, „konačno slomljen otpor okupatora“. Sjećanje je to na onaj rat o kojem se učilo u školama. Pjevalo pjesme i polagalo cvijeće na biste palih boraca. Partizana.
Ne ubijaju zbog imena
Nekako baš na taj dan je počeo rat. Ovaj rat koji još ledi krv u žilama. Umjesto odlaska na spomen-obilježja, onako organizirano sa školom, mladi su te 1992. stali na ulice Sarajeva ne bi li nekoga uvjerili „samo da rata ne bude“.
Među njima su bili i Dubrovčanka Suada i Sarajka Olga. Nisu se nikad više vratile kući i nisu nikoga uvjerile da rata ne bude. Zauvijek su zaspale na mostu spajanja i razdvajanja. Na mostu Vrbanja usred Sarajeva. Danas se na tom mostu okupe samo poneki da ostave cvijeće na ploči koja nosi njihova imena. Okolne zgrade su obnovljene i lijepe, ali prijateljstva i mostovi još klimavi stoje među ljudima.
Kao da se opiru vremenu koje ih zove i upozorava da je život kratak i da samo jednom imaju šansu da se vole i druže. Nekako odmah nakon obilježavanja jednog kraja i jednog početka rata obilježen je i Svjetski dan Roma. Taj čudesni, napaćeni, a uvijek raspjevani narod, nikada nije osvajao.
Nije ratovao i ubijao da bi osvojio i pobijedio. Nemaju domovinu i ne ubijaju da bi osvojili neku za sebe. Žive i raduju se životu. Ne mrze i ne ubijaju druge jer su drugačiji. Znaju oni veoma dobro šta znači biti drugačiji i ne biti prihvaćen. Znaju šta znače nepravda i odbacivanje. Stavljanje na stub srama i bez krivice. Ali, žive s tim. Bore se i pjevaju. Prkose ljudskom zlu svojom pjesmom. Idu od grada do grada i svaki novi grad upiše poneku priču u njihove živote. Ne kroje granice. Ne mijenjaju povijest. Ne ubijaju zbog imena. Ne prave logore za druge. Ne smišljaju ratove protiv drugih.
Pa i što bi. Oni su građani svijeta. Svijet je njihov dom, a svaka soba tog svijeta je dovoljno velika za sve. I one koji su u njima već dugo i koji stalno i nanovo strahuju da soba ne postane premalena i za njih, Rome, koji samo navrate, pozdrave se i već sutra odlaze dalje.