Čitam neki dan riječi jedne mlade majke. Nasekirana i ogorčena. Neko će možda reći da pretjeruje. Nekoga baš briga, a neko će razmisliti o njenim riječima. Nije tajna da kod nas svi znaju bolje nego onaj ko ima neki problem. Svi imaju brojne savjete i znaju najbolje jer nije riječ o njima. Bolje vide i bolje čuju nego drugi. To se dešava i ženama koje po prvi put postanu mame. Rode svoje dijete i onda uče. Ali i bez učenja već znaju. Nekako znaju. Osjećaju. Kad beba plače, tačno znaju zbog čega.

Bez dileme

Kad negoduje, razumiju razlog. Nigdje to nisu pročitale, ali naučile su čim su vidjele svoju bebu. A onda se pojave susjede, rodice, stare majke, svekrve, zaove i one znaju bolje od mame šta treba njenom djetetu. Često i neupitane žene na ulici priđu i kažu koju mudru. „A gdje mu je kapica? Nazepst će ti dijete.“ Ili: „Daj mu malo vode, vruće je, ali čarapice mu ne skidaj.“

S druge strane, starije prijateljice i rodice koje su prošle školu majčinstva već znaju kad i šta treba da se jede. Bez dileme. Kod njih je to sve bilo savršeno. „A u mene se znalo, pranje ruku, jelo i spavanje.“ E da li je to baš tako ili samo legenda tako kaže kada se prenosi mlađoj mami?

Ma, prije da je legenda, jer ljepše zvuči. Nema te mame koja nije prošla svoje male dileme. I velike. I opet ih je sama uspijevala riješiti. Kako? Intuitivno. Je li bilo suza u njenim očima? Jeste, nećemo se lagati. Je li ponekad mislila da bol u grudima zbog mlijeka koje jedva izlazi nikad neće proći? Jeste! Je li ponekad pomislila da kosa koja joj opada poslije poroda nikad više neće narasti i biti lijepa kao prije? Jeste!

Je li ikad pomislila da njene majice koje mirišu na ostatke bebine hrane nikad više neće mirisati kao nekad? Jeste! Sve to jeste bilo u glavi mame koja prvi put uči biti mama, ali to nikako ne znači da ljudi oko nje imaju pravo da je osuđuju. Da joj daju savjete, onako s visine, bez pitanja. Da joj govore kako su druge sve to rješavale kao u priči. Nemaju pravo, jer ne govore istinu. A, eto, i niko ih ne pita.

Znam jednu mamu koja je tako usred ljetnog dana šetala sa prvorođenim sinom i prišla joj neka nepoznata i nepozvana žena. „ A kako ćeš vodati to dijete bez šeširića na glavi. Pa šta je tebi, ženska glavo?“ Na to je mlada mama, kojoj je već bilo preko glave netraženih savjeta i uličnog zgražavanja, samo tiho odgovorila: „Ma ja sam samo maćeha, gospođo. Vodam ovo dijete jer moram.“

Gorčina u glasu

I da se vratim riječima mlade mame nasekirane, ne bez razloga. Veli ona i da joj neznanke kažu da su rađale po podrumima, same, hranile bebe hljebom. Nije se imalo, a današnje mame sve imaju i prenemažu se! Uz to ako još ne dojite, vi ste majka vanzemaljac, polumajka, nemajka.

Ako beba plače slučajno na ulici, mora da je gladna. „Da, vjerovatno, jer ja svoje dijete ne hranim.“, reče mlada mama s gorčinom u glasu. I da, vi ste sasvim slučajno rodili to dijete i sasvim slučajno ste s njim po cijeli dan, ali neznani vam šalju poruku da vi svakako o njemu ne znate ništa. E nije tako!

Stoga, vi mlade mame koje po prvi put igrate veliku, najveću ulogu u vašem životu, glavu gore. Samo vi znate tu lekciju. A znani i neznani, zvani i nezvani će svoje netražene savjete odnijeti daleko svojim kućama. Biti mama je uloga koja se zna i kad se ne uči.