Dalmoši bi rekli, malo nam za sriću triba! Tako su i bosanskohercegovački reprezentativci prekjučer priredili općenarodno veselje. Zahvaljujući igračima te stručnom štabu s Bilalom Šumanom, među Indijancima poznatijim kao "Selektor koji nikad ne odustaje", ništa čvršće i konkretnije od rukometa nije povezalo ovu nazor podijeljenu i napaćenu geografiju.
Uglavnom neuspješno, ali godinama već pokušavam uvjeriti bližu okolinu da je rukometna reprezentacija najčestitiji kolektiv u Bosni i Hercegovini. Plasmanom na Evropsko prvenstvo majstori plemenite igre dokazali su opravdanost dotične hipoteze. I da nisu prošli, jednako bih mislio. Jer, osnovni je kućni red i sveta građanska dužnost uvažavati i podržavati ljude koji daju apsolutno sve kako bi dostojno predstavljali Domovinu.
I kad o svom trošku putuju na reprezentativne utakmice. I kad plaćaju hotelelske sobe, avione, autobuse, obroke. I kad sami kupuju dresove. I kad ih nadležne državne institucije ne fermaju ni dva posto. I kad im anonimusi serviraju gnusne klevete, isfrustrirani bolesnici uvaljuju podle uvrede...
Uzalud vam trud, jadnici! Naši rukometaši uspješno preskaču moralne odrone na putu, a hinjska podmetanja pretvaraju u nedostižnu prednost. S kojom su, eto, dobacili na Euro!
Veliki rezultati redovno proizvode burne reakcije. No, lokalni političari i raspoloživi birokratski polusvijet zbrisali su iz kadra u vidu lastinog repa. Valjda je i zato poruka našeg lijevog krila najprimjerenija aktuelnom trenutku. Ko ne zna, Alen Ovčina kratko je poentirao: Hejteri i grobari reprezentacije, MRŠ!
Aferim!
Do kraja ove skromne zahvalnice običnog navijača preostao je još jedan bitan detalj. Vjerovatno ste primijetili da nijedan od zaslužnih nije pomislio zajahati na multinacionalni, da ne kažemo “zavnobihski”, karakter omiljene bh. ekipe. Razumljivo, jer ljudskost se ne zaslužuje ni dodijeljenim imenima ni naslijeđenim plemenima. I zato je rukometna reprezentacija najčestitiji kolektiv u Bosni i Hercegovini!