Poruku kako suvišne, znači često pogrešne riječi treba eliminirati bez ikakve zadrške, pronašao sam onomad na Facebook profilu naše multilingualne orjentalistice Jasne Šamić, koja je u Parizu objavila novi roman “Zemlja lutajućih duša” (Les contrées des âmes errantes), posvećen Bosni, naravno. Jasna je citirala Mirka Kovača koji je se u nekom eseju ili romanu prisjetio na šta ga je upozoravao Danilo Kiš: "Čuvaj se suvišnih riječi, tamani ih kao gamad".

Pobjednici i gubitnici

Za mene će zato još dugo biti fenomenologija kako u Bosni prihvataju riječi koje dolete s ove, surovije, opasnije strane Atlantika, gdje se ne obaziru na (evropsku) tradiciju, niti imaju vremena uživati u hedonizmu vlastite historijske umišljenosti.

Bez suviše uvoda: Onomadne riječi mladog republikanskog kongresmena, (rodjenog 1978.) bivšeg vojnog pilota i poptpukovnika američke vojske Adama Kinzingera aterirale su donekle na pogrešnu bosansku livadu. A odmah su i namjerno politički iskrivljene; reklo bi se, dodata su im “krila” da mogu letjeti po bosanskim političkim vrletima, kako kome drago. 

Analizirajmo dakle na kratko poruku ovog američkog kongresmena, odbacujući sve nepotrebne, samozavaravajuće riječi bosanskih tumača jasnih američkih poruka.  

Kinzinger se naravno nije nimalo šalio sa upozerinjima koje je odaslao ravno u balkanski djavolji trougao, izmedju Beograda, Banjaluke i Sarajeva. Naime, ovaj je Amerikanac preko Bosne dostavio još jednu poruku Rusima, jer prošle je sedmice Odbor za vanjske poslove Zastupničkog doma u Vašingtonu održao saslušanje pod naslovom: “Ruski napadi na (američke) izbore dezinformacijama: Lekcije iz Evrope“.

Ono što je Kinzinger rekao na račun političke opcije koju personalizira Milorad Dodik (SNSD i ostali), u manjem bh entitetu (RS), ali i u Sarajevu, gdje god seže njihova zona političkog i ekonomskog ujecaja u svebosanskom kartelu vlasti, “dodikovce” je potvrdilo kao glavne kočničare bosanskog progresa. Nema sumnje, njegove američke sankcije su zaslužene i, one se nastavljaju, unatoč svim Dodikovim lobističkim naporima u Vašingtonu. Dodik je i dalje gubitnik s ove strane Atlantika.

Ali, nisu ni pobjednici oni koji su odmah proglasili Kinzingerove riječi bosanskom panaseom (“panasea” – latinski “politički lijek za sve”). Jer, u Bosni i Hercegovini nema napretka sve dok se nastavlja korupcija, svuda, od intelektualnog duha i kulture do religije, dakle i u domenima u kojima bi se čovjek najmanje nadao.

Sad kad su skoro potrošene i politčke fraze o dobrim i lošim muslimanima, onima koji idu u džamiju ili ne, o patriotama, koji stalno govore o krivici drugih, dok pune vlastite džepove privatizirajući državu – od banaka do medija preko kadrovskih sećija, najveća nacionalna stranka Bošnjaka (SDA) pozdravila je Kinzingera kao spasioca, koji kao “spašava” njihovu viziju Bosne?! A nije tako, ni najmanje.

Korupcija - neprijatelj broj jedan

To što je Kinzinger spomenuo genocid u Bosni i Hercegovini i upro prstom u sljedbenike ideologije odgovorne za to, koji sada sprečavaju NATO put BiH (kako piše i u priopćenju SDA), ne znači da ovaj, niti jedan drugi američki kongresmen, koji s vremena na vrijeme spomene Bosnu – amnestira one koji od bosanskog stradanja često prave maglu za prikrivanje vlastitog lopovluka; onog što je politički i ekonomski truhlo, poput “Aluminja” i mnogih drugih “aluminija” iz uništene bh.industrije. I, onoga što je u njihovim rukama uvelo, uključujući cijelu jednu mladu generaciju u proteklih četvrt stoljeća.

Zato je njihova žalopojka o “fabriciranoj slici stanja u BiH”, koju širom Amerike, portretiraju plaćeni Dodikovi lobisti (uistinu to rade) neadekvatna platforma, da se, kako insistiraju u SDA “na temelju istine (i) patriotske snage ujedine i ohrabre”, svi oni koji bi “zajedno pokrenuli snažnu inicijativu za zaštitu interesa države BiH i napredak na polju euroatlantskih integracija". A pri tom ništa o vlastitoj korupciji!?

Providna je to namjera, da se vlastiti nerad, odbrana interesnog status-quoa i odavno već – skoro nikakva reputacija u Vašingtonu – prikopča uz ovu Kinzingerovu, inače samo još jednu preciznu američku analizu stanja u Bosni i Hercegovini.

Zahvaljujući naporima Amerikanaca bh.porijekla, ponajprije okupljenih oko već toliko puta pominjanog ACBiH (Advisory Council for Bosnia and Herzegovina), ali ne samo njih, već i drugih vidljivih i “nevidljivih” znalaca koji s obje strane Atlantika zbog sve agresivnije Rusije i ekonomski nepredvidive Kine brane američke vrijednosti (preko Bosne, Sjeverne Makedonije, Crne Gore i Kosova), glas Bosna i Hercegovine se još čuje u glavnoj političkoj metropoli svijeta. Još uvjek, pretežno na pravi način.

Doduše, u Vašingtonu ne vole pretjerivanje i prenaglašeno apostrofiranje pojedinaca, koji od svog patriotizma prave lokalnu karjeru, ime i slavu, ili (opravdano) dobijaju javna priznanja na temelju medijskog interesa za njih. Pred nama su izuzetno važna i teška globalna geostrateška pomjeranja, koja sigurno prevazilaze znanje mnogih lokalnih “igrača” i posebno njihovu sasvim ograničenu moć.

Uostalom, kongresmen Kinzinger ovaj put nije govorio samo o Bosni, već o cjelom Balkanu.

U Kongresu je ispričao kako se već sreo sa predstavnicima iz svih balkanskih krajeva:“Svi su, bez izuzetka rekli, da su Sjedinjene Države jedini partner koji s njima čvrsto stoji protiv Rusa,” rekao je. Nije on ovaj put ulazio u to, koji su ga to Balkanci i Bosanci, "naravno" - slagali, a kojima je stvarno stalo do NATO-a i Evropske unije. Bez obzira na “afirmativnu” priču ta imena Amerikanci odlično razaznaju.

Jer, on kao i svih dvadeset kongresmena i tri senatora koji su članovi tzv. bosanskog “kokusa” (Bosnian Caucus), grupe prijatelja Bosne i Hercegovine u američkom Kongresu - primaju redovne i precizne obavještajne izvještaje, ko šta govori, piše i radi u Bosni i Hercegovini; ne trebaju im Dodikovi lobisti, pa čak ni prijatelji, da ih o svim tim trendovima izvjeste. Američka ambasada u Sarajevu odlično radi svoj posao, kao i sva američka predstavništva u komšiluku.

Evropska avlija - Geteove riječi 

Ne treba zaboraviti da se Kinzinger ovaj put požalio Kongresu kako je Evropa, na neki način - digla ruke od Bosne, naglašavajući (opet) kako Bosna nije američka, već je evropska avlija. 

A te nedoumice, pa i prepucavanja, valja se prisjetiti, u svojoj suštini nikad nisu bile dobre vijesti za Bosnu. 

Budimo realni, na stranu romantika, jer svijetom vlada real-politika! Odbacimo znači suvišne riječi, uključujući i znanu patetiku stereotipa o Americi i ostatku svijeta – o priči kako Amerika sve može sama, jer je objektivno najjača. E, pa ne može!  

Odavno već niko ne “dobija grip, kad američki predsjednik kihne”, a CNN, koji je sve to amplificirao nije više “16-ta članica Vijeća sigurnosti UN-a”; s Trampom je to samo još više izašlo na vidjelo. Medjutim, važna je mapa činjenica: gdje su skretanja, a gdje opasne okuke na putu ispred nas?

U Sarajevu se o tome malo govori, a malo je i autentičnih medijskih informacija iz prve ruke, ne recikliranih. Jedino Al-Jazeera Balkans (AJB) iz cjele Amerike ima jednog jedinog dopisnika, iz Vašingtona, iako se iz Beograda i Zagreba (kao da od njih sve zavisi ?!) za AJB redovno javlja njih barem deset.

Mnogo je toga za javiti, ali edna stvar zaslužuje da se ponovi bez obzira što smo o tom već pisali, iako oko druge teme.

Adam Kinzinger nije baš obični republikanac, ali jeste političar koji potvrdjuje da je Amerika, bez obzira na “nepredvidivog” predsjednika Donalda Trampa (Trump) još uvjek i nasreću, na autopilotu. Iako su neki drugčije pisali o tome, valja znati da Kinzinger podržava 94 posto Trampovih stavova. A to znači, da će se “trampizam” u neku ruku nastaviti, čak i ako Tramp slijedeće godine bude poražen na predsjedničkim izborima; mnogi se slažu da će i bar neke Trampove mjere nadživjeti ovog prdsjednika.

Evo i jednog predvidjanja: Ako Tramp opet pobjedi 2020.godine, pa se podpredsjednik Majk Pens (Mike Pence), koji je inače Kinzingerov politički mentor, nadje u situaciji da 2024. po važećem običaju kao prvi nasljednik odlazećeg predsjednika kandiduje za tu poziciju, Adam Kinzinger bi lako mogao biti Pensov podpredsjednički kandidat.

Moglo bi se to dogoditi i ako demokrati, naredne godine, osvoje većinu u Senatu i zadrže premoć u Zastupničkom domu, pa tako, konačno uspiju opazvati Donalda Trampa (“impeachment”). Tada bi Majk Pens morao preuzeti kormilo u Bijeloj kući. Po nekoj bosanskoj “logici” (?!) – sad bi trebalo potrčati u tom smjeru. Ali, mudri se ne daju zavarati!

Kad god se u američkom Kongresu dogodi izborni prevrat, tu prestaju riječi, a počinje matematika. No, još važi i ona Geteova o ljudima: “Ljudski karakter se ogleda u tome kako tretiramo one za koje mislimo da nam više neće trebati”. Tako je to u Americi.