U nastavku prenošenja odlomaka iz životnog djela Muhameda Filipovića „Roman jedne biografije“ donosimo nove detalje iz knjige, a nakon što smo u prethodnim brojevima pisali o čardaku porodice Filipović u Sredicama kod Ključa. Tako akademik Filipović pojašnjava da je postojao još jedan lokalitet koji se može nazvati Filipovića odžak, a on se nalazio u mjestu Mjehovine kod Kalinovika.
Udaja kćerke zbog imetka
Tu je bio klasični odžak u kojem su članovi ove porodice živjeli sve do posljednjeg rata, kada su Mladićevi zločinci zapalili i taj odžak i pobili ono ljudi što se zateklo u Mjehovinama.
Uz ovaj odžak je vezana jedna krajnje perverzna, mada za ljude koji su bili njeni akteri uobičajena historija. Naime, ugledni članovi porodice Filipović (Husnibeg, Hakibeg, Ejubeg i Ahmetbeg) i ostali njihovi rođaci iz odžaka su 1941. godine silom oslobodili iz ustaškog zatvora sve Srbe koje su ustaše uhapsile s namjerom da ih pobiju.
Srbi, oni koji su bili pravi ljudi i poštovali prijateljstvo, govorili su s velikom zahvalnošću i uz priznanja o tom poduhvatu članova porodice Filipovića i cijenili njihov gest, čak su neki od njih govorili o tome i Muhamedu kada je u jesen 1956. godine posjetio Husnibega i Hakibega u njihovom odžaku u Mjehovinama. Nažalost, novi Srbi, oni koji su ustali da stvaraju državu svih Srba, zaboravili su učinjeno i pobili sve Filipoviće zatečene u Mjehovinama u ljeto 1992. godine, naravno na sramotu njima i svemu srpstvu.
Ovaj odžak je čudnim slučajem došao u ruke Hajdarbega Filipovića iz Glamoča. To se dogodilo tako što se on oženio kćerkom Alibega Čengića s kojim je bio u Rusiji u zarobljeništvu, u koje su dopali nakon borbi oko Azova (Ozija).
Čengić se u ropstvu razbolio i ostavio vasijet s amanetom Hajdarbegu da, ako se vrati u Bosnu, obavezno ode u Mjehovine i nađe njegov konak gdje su ostale njegove žena i kćerka. Zamolio ga je da se oženi njegovom ženom i da vodi brigu o njegovoj kćerki, jer se on plaši da će Čengići, za koje se smatralo da vole uzimati tuđa imanja, udati njegovu kćerku za nekog svog i tako uzeti imanje, a ženu mu ostaviti bez igdje ičega.
Hajdarbeg je izvršio amanet, došao u Mjehovine i saopćio udovici Čengića vasijet njenog muža, ali je Čengićeva žena, koja je, izgleda, bila veoma pametna, rekla Hajdarbegu:
„Hajdarbeg, ako se ti oženiš mnome, moja kćerka će ostati Čengićka i Čengići će učiniti sve da se umiješaju i prigrabe imanje. Zato ja predlažem da se ti oženiš mojom kćerkom, a da mene kao punicu paziš i poštuješ, jer se tada Čengići neće moći miješati u imovinu, budući da ni ja ni moja kćerke nećemo više biti Čengićke.“
Tako je i bilo i od tog Filipovića potječu svi tzv. kalinovićki, fočanski i sarajevski Filipovići. Dakle, iz pet odžaka ili naseobina se razvila brojna porodica bosanskih muslimana Filipovića, a bila je i poznata i značajna po svom porijeklu i ulozi koju su pojedini njeni članovi igrali u bosanskoj historiji.
Inače sama porodica potječe od čovjeka koji je bio veoma poznata ličnost hrvatske i bosanske historije 16. stoljeća. Bio je to u cijeloj Austrijskoj carevini poznati i veoma utjecajni kanonik zagrebačkog Kaptola fra Franjo Filipović.
Okrutno postupanje gospodara
Franjo je sredinom 16. stoljeća igrao veoma značajnu ulogu u Hrvatskoj, a najviše se istakao svojim istragama povodom žalbi zagorskih seljaka, uglavnom kmetova mađarskih i njemačkih velikaša.
Kmetovi su se žalili na vrlo okrutno postupanje svojih feudalnih gospodara, a Franjo Filipović je povodom njihovih žalbi obavio istragu i presudio u njihovu korist. Kad je Kaptol, uz potvrdu hrvatskog bana i nadbiskupa Draškovića, odbio žalbu kmetova, došlo je do afere koja je iz lokalne prerasla u međudržavnu.
Tada je fra Franjo napisao svoje poznato pismo tadašnjem nadbiskupu i banu Hrvatske grofu Draškoviću, koji je njegovo mišljenje ignorirao i ne samo odbio njegovo rješenje u sudskom sporu, nego je kasnije odugovlačio s pregovorima o Franjinoj razmjeni i spašavanju iz ropstva u koje je dospio nakon sukoba s Turcima kod Ivanić-Grada.
Franjo je, nakon svega što je vidio i doživio u odnosu vlasti i crkve prema narodu i posebno nadbiskupa i bana Hrvatske Draškovića prema njemu, odlučio da prijeđe na stranu Osmanlija.
Prihvatio je ponudu zapovjednika Bosanskog krajišta Ferhat-paše Sokolovića i bio doveden u Banju Luku, a potom poslan i u Stambol, gdje je odlučio da primi islam i postane Mehmedbeg.
U promjeni ličnog imena karakteristično je da je zadržao porodično prezime Filipović s kojim su njegovi preci iz Bosne, vjerovatno iz Zgošće kod Kaknja, gdje i danas postoji familija Filipovića katoličke vjere, u vrijeme pada Bosne doselili u Hrvatsku i kao izbjeglice bili smješteni na imanjima Zagrebačke nadbiskupije u Prigorju.
