Zemlje koje su Filipovići dobili kao zijamet, a zatim i proširili u novoosvojenim krajevima, protezale su se od Trogirskog polja, u kojem su imali dosta zemljišta, Dalmatinske Zagore, Ravnih kotara, Hlivna, Duvna, Kupresa, Grahova, Drvara, u dolinama rijeka Une, Plive, Vrbasa, Sane i cijelom prostoru u području između Glamoča, Livna, Kupresa, Jajca, Ključa, Bosanskog Petrovca, Drvara i Bosanskog Grahova, sve do Kozare i Motajice, gdje su se nalazila po tazbini dobijena imanja Mahovljani, Ilova i Drinova i dr.

Tako su Filipovići imali značajne posjede u Banjoj Luci i Lijevču polju uz rijeku Vrbas i Savu prema Prnjavoru i Derventi i na drugim stranama.

Usmene poruke prenosili posebni ljudi

Uporedo s raseljavanjem i nastankom sekundarnih odžaka, kao što su oni u Sredicama, Rastoci, Jezeru i na koncu u Mjehovinama kod Kalinovika, nastajale su i tazbinske,  a iz njih i čvrste rođačke veze s gotovo svim značajnim begovskim porodicama na prostoru od Bihaća do Bijeljine u Posavini i Serdarevića, Resulbegovića i Rizvanbegovića u Hercegovini.

Vrlo bliske porodične veze Filipovići su imali i sa značajnim banjalučkim i krajiškim porodicama Ćerimpašićima, Beglerbegovićima, Ferhatpašićima, Hurkalovićima, Bišćevićima, Kapetanovićima, Cerićima, Đinićima, Džumišićima, Firdusima, Miralemima, Kulenovićima, Alajbegovićima, Čizmićima, Ljubunčićima, Bušatlijama, Kopčićima, Idrizbegovićima, Huseinbegovićima, Teskeredžićima, Pašićima, Rustempašićima, Sulejmanpašićima, Imširpašićima, Imamovićima, Kopčićima, Hafizadićima, Gradaščevićima i mnogim porodicama s kojima su održavali stalne veze.

Ranije su veze održavane preko usmenih poruka koje su prenosili posebni ljudi, zatim pisama i putem posjeta koje su bile dosta česte s obzirom na tadašnje uvjete putovanja.

Ustvari, u njihovoj tradiciji su postojale dvije vrste posjeta. Jedna, koja je bila češće u upotrebi, bila je ona vrsta posjeta kada su članovi rođačkih ili prijateljskih porodica putovali poslovima i dolazili u mjesta gdje su Filipovići živjeli te su odsjedali duže ili kraće vremena u njihovim kućama i bili kod njih musafiri.

Ženidbe i udaje, rođenja djece ili žalost

Druga vrsta posjeta bila je ona kada bi rođaci dolazili u posjete mahsuz i na duže viđenje, a to se odnosilo prije svega na ženski dio porodica, a žene su tada često dolazile s djecom ili u pratnji neke starije rođake. Najčešće su to bile starije osobe, amidžinice, tetke, dainice ili nene (ebejkom je nazivana očeva majka, a majčina je nazivana nena ili stara majka, dok je imenom hama nazivana svaka stara rođaka).

One bi dolazile da promijene okolinu, odmore se od posla ili jednostavno da bi se vidjele s bliskim rođacima. Takve su posjete bile duže, ne manje od mjesec. Posebni povod posjeta bile su određene prilike i događaji, kao što su ženidbe i udaje, rođenja djece ili smrtni slučajevi, kada su brojni rođaci dolazili na veselje ili žalost.

Osim navedenih, dolazilo je i do posjeta zbog posebnih razloga kada su članovi bliskih porodica ili znanci dolazili u goste, bilo da se pregledaju kod ljekara, upisuju djecu u škole ili trajno smještaju djecu kod svojih rođaka zbog školovanja. Veliki broj mlađih rođaka je zbog školovanja živio duže vremena u kući Muhamedovih roditelja, što je širilo krug poznavanja srodstva.

U tim okolnostima se broj poznatih rođaka umnožavao svake godine, a rastao je i broj ukućana Sulejmanbegove i Đulhanumine kuće.

Sve te posjete, s obzirom na položaj Muhamedove porodice u vrijeme njegovog djetinjstva, a to znači kada su živjeli u Banjoj Luci u kojoj je postojala dobra bolnica s ljekarima raznih specijalnosti, više srednjih škola, gdje su održavane javne priredbe kao što je godišnji vašar, proslave muslimanskih kulturnih i humanitarnih društava i slični skupovi, kada se u posjetu dolazilo zbog neke vrste provoda i upoznavanja života jednog većeg grada i novih ljudi, kao i brojnih daljih rođaka i prijatelja porodice, bile su način društvenog općenja od velikog značaja za život porodice i za odgoj jednog njenog mlađeg člana.

Niko ne smije iz kuće izaći praznih ruku

Takve posebne posjete su zvane pohode (ići u pohode). Sve to je stvaralo uvjete da se mladi čovjek susreće i upoznaje s mnogo različitih i zanimljivih ljudi, da prisustvuje brojnim razgovorima i upoznaje se sa mnogim događajima koji su smatrani važnim za cijelu porodicu.

Sve to je jačalo veze među rođacima i prijateljima i formiralo u mladim ljudima osjećaj da su višestruko povezani s mnogim ljudima u cijeloj Bosni i Hercegovini, da moraju biti otvoreni, ljubazni, dobre volje i pružene ruke, tj. da poštuju načelo da niko ne smije zakucati na vrata kuće, a da mu ona ne budu otvorena, da mu ne bude ponuđeno piće i iće i po potrebi konak ili neka druga vrsta pomoći, kao i da niko ne smije iz kuće izaći praznih ruku, što se kazivalo da je kuća hanedanska.