Granata laži ponovo je sa srpskih položaja oko Beograda ispaljena u srce Tuzle – Kapiju. Baš kao i ona 25. maja 1995. godine, i najnovije smeće od knjige pukovnika Ilije Brankovića, brata po zločinu generala Novaka Đukića, imalo je blagoslov sljedbenika velikosrpske ideje.
Umjesto granata i metaka, kako su naučili, velikosrpska fabrika laži već 24 godine pokušava izjednačiti žrtvu i krivca. Krvave događaje devedesetih žele svesti pod mantru “svi su isti i svi su manje ili više činili zločine”.
Mašinerija laži ne preza ni od najgnusnijih gebelsovskih metoda obmane širokih narodnih masa. Pišu se knjige, prave rekonstrukcije masakra, u televizijske emisije dovode polupismeni vještaci, a sve radi negiranja zločina i genocida koji je na tlu BiH počinjen u ime srpskog naroda.
Porodice ubijene tuzlanske mladosti ne traže ništa drugo nego da Srbija zatvori ili izruči pravosnažno presuđenog zločinca Novaka Đukića i tim činom skine odgovornost sa cijelog srpskog naroda. Jer, ako jedna država, u ovom slučaju Srbija, finansira i promovira knjigu zločinca koji brani zločinca, onda je odgovornost na cijelom jednom narodu.
Uprkos presudama, čak i svjedočenjima te javnim nastupima, poput onog Milorada Pelemiša, komandanta zloglasnog 10. diverzantskog odreda Vojske RS, fabrika laži neprestano granatira srca i duše roditelja koji su još živi, sestara i braće, rodbine i svih građana Tuzle.
Pelemiš je, podsjećanja radi, javno rekao kako je najveća izmišljotina da je na Kapiji postavljena eksplozivna naprava. Tuzla je i nakon posljednjeg ataka na njeno biće ponovo bila jedinstvena i dostojanstvena. Baš kao u ono jutro kad su djevojke i mladići sahranjeni u Aleji mladosti. No, ovog puta je državi Srbiji i njenim zvaničnicima jasno i glasno poručeno: “Ne dirajte u našu bol.“ Srbija to može spriječiti samo ako zaustavi fabriku laži i blagoslov zločinaca.
