Svaki čovjek u starosti i osobito kad ima potomke intenzivno misli o ljudima koji su mu bliski, a to je misao s brigom, osobito teškom u ovom našem vremenu totalnog poremećaja svih ljudskih vrijednosti u kojem je opasnost najčešće stanje s kojim se čovjek susreće, pa su sjećanja na bliske ljude puna nelagode i brige o tome šta će s njima biti i kome ih ostavljamo.

Samo ono što se misli i o čemu se govori kad su u pitanju sjećanja na djetinjstvo sadrži sretne životne momente, radosna sjećanja i predstavlja osvježenje i tijela i duše. Kad je u nas i naše društvo pukao drugi grom nakon one ustaške strahovlade, to jeste kad je došlo do srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima, Muhamed je doživio još jedan stres, potresno svjedočenje o bezumnosti i zločinačkoj prirodi ljudske naravi koja proizvodi nacionalističke strasti.

Tretirani kao materijal za ostvarenje svojih planova

Naime, vraćajući se nakon rata i ostavke koju je dao na položaj ambasadora svoje zemlje u Velikoj Britaniji u Bosnu i Hercegovinu, i to kombijem u kojem je nosio i nešto svoje prtljage i svojih papira, Muhamed je putovao preko Knina i u tom gradu, upravo na Uskrs, susreo se s velikim brojem svojih sugrađana, Banjalučana katolika i muslimana, a među njima i s trojicom svojih veoma dragih prijatelja.

Kad se pročulo u gradu da je njihov Tunjo došao, okupila se velika grupa izbjeglica iz Banje Luke i iz sveg glasa, misleći da je njihov Tunjo neki važan funkcioner tadašnje vlasti u njihovoj državi, zavikala uglas: „Tunjo, vadi nas odavde, ovdje nas je doveo i strpao u tuđe kuće Tuđman, da mu popunimo prazninu koja je nastala izgonom Srba. Mi ovdje ne možemo i ne želimo ostajati i želimo da se vratimo u svoj grad, makar on bio pod srpskom vlašću. Svejedno nam je jesmo li pod Tuđmanom ili Miloševićem.“

Taj događaj je na Muhameda ostavio pretežak utisak, pogotovo što ni hrvatska ni bošnjačka vlast nije pokazivala interes da se zločin nad tim ljudima ispravi, nego ih je tretirala kao materijal za ostvarenje svojih planova.

Muhamed je teško doživio činjenicu da je dvanaest njegovih bliskih drugova na razne načine umrlo naprečac, ne podnoseći ponižavajući položaj u koji su bili dovedeni izgonom iz svog grada i totalnom nebrigom njihove vlasti za njihovu sudbinu.

Đulhanumu zvali majkom i održavali prijateljstvo

Nažalost, kad čovjek živi duže, kao što je slučaj s Muhamedom, te vrste prijateljstva gotovo da više nema.

Pošto je Muhamed bio daleko najmlađi u svojoj porodici, bio je miljenik cijele porodice, ali se istovremeno strogo vodilo računa da ne postane samoživ, tako da su kod njega ukućani razvijali osjećaj solidarnosti sa svim ljudima i u njegovoj kući je nalazilo mjesto i utočište, a veoma često i hranu i drugo što je bilo nužno za normalan život, mnogo njegovih drugova, i to je trajalo od mektepskih do studentskih dana, a i kasnije, jer se takve veze nikada ne prekidaju, one imaju intenzitet koji im omogućava da traju najduže i bivaju najsigurnije.

Muhamedova majka je njegove drugove prihvatala kao svoju djecu i rado ih primala, a mnogi su se kod nje u kući i hranili i noćivali kad bi se zaigrali ili ako nisu imali gdje da prebivaju. Ona je to nastavila da radi i nakon što je Muhamed napustio kuću i grad u kojem je odrastao, tako da su svi njegovi drugovi Đulhanumu zvali majkom i održavali s njom prijateljstvo sve do njene smrti.

Šta je bilo sa Zagrepčaninom Vanjom Turčićem

Tako je, naprimjer, Zagrepčanin Vanja Turčić, sin Muhamedovih susjeda u Zagrebu, koji su prema njemu bili ljubazni, a kojeg je Muhamed doveo da neko vrijeme živi kod njegove majke, budući da je u Banju Luku došao da radi, kod Đulhanume stanovao nekoliko godina i hranio se kao njeno dijete, jer ni onda kad je Muhamed otišao iz grada, on nije htio napustiti kuću i svoju novu majku i to je učinio tek kad se oženio.

Isto je bilo i s njegovim drugom Zijadom zvanim Hardi, koji je ostao bez porodice i kod Muhamedove majke nalazio uvijek utočište i brižno staranje.

Slično je bilo i s mnogim drugim njegovim drugovima kojima su Muhamedova kuća i majka bili i dom i brižni staratelj.