Da smo narod koji voli pomoći drugome, opće je poznato. Komšiji, prijatelju, pa i neznancu. Ako je u nevolji, onako ljudski ćemo pružiti prijateljsku ruku.
Tako smo se među prvima javili prijateljskoj i ne tako dalekoj, ovih dana zemljotresima razorenoj Albaniji, zemlji u kojoj sve više Bosanaca i Hercegovaca ljetuje, da pomognemo. Nemamo mnogo, ovi migranti nas satraše, ali ima koliko ima. I ćebe će dobro doći.
Skupilo se i nešto para, otvorili odmah one humanitarne linije, kampanja je krenula. Da ne bi sve stalo na običnim građanima, i država, sami institucionalni vrh se javio. Tri telegrama iz Predsjedništva BiH, nekoliko iz Vijeća ministara BiH, pa i s nižih nivoa.
Svi su spremni pomoći.
Dva dana poslije, bar koliko smo mi novinari dobili informacije, još nijedan spasilački niti bilo kakav drugi tim nije stigao u Albaniju da pomogne. Konkretno, Federalna uprava civilne zaštite ponudila se da pošalje ljude koji će pomoći u potrazi za nestalima i čišćenju ruševina. Ali još nisu ni krenuli.
Zašto?
Pa negdje je zapelo na državnom nivou, kako kažu u Ministarstvu sigurnosti, nisu potpisali neki papir.
Nekad preksinoć iz Albanije je stigla vijest da im hrane i odjeće više ne treba, dovoljno su prikupili (da li bi to naši tako transparentno objavili!?). Možda će u međuvremenu stići i vijest da im ne treba više nikakva pomoć, da zahvaljuju svima koji su bili tu. A naši će spasioci još čekati neki potpis da krenu.
Zaključujete i sami, nije uvijek potrebna samo dobra volja. Konkretno: treba neki sistem. Dobro, ne baš „neki“, već jasno određen sistem kako pomažemo nekome kao država. I po mogućnosti što brže i efikasnije, a ne da se brukamo i crvenimo.
A možemo se i tješiti onom narodnom: Važan je nijet.