Da ne bi Ivice Osima, a to je sad iz ove perspektive kristalno jasno, niti bi Edin Džeko, a kamoli Avdija Vršajević ili Sven Tino Sušić vidjeli Svjetskog prvenstva, niti bi Safet Sušić osigurao mjesto u historiji, a obični prosječni bh. navijač doživio miligram radosti.
Bilo je to 2011., nerado će se sjetiti oni kojima sjećanje barem dotle seže. Nogometni savez BiH nalazio se pred suspenzijom, a Osim, koji inače ne mora ni pasoš pokazati kada prolazi kroz zemlje regiona (a ni „europske“ i Sloveniju, Austriju), raspetljavao je Gordijeve čvorove, išao Dodiku na noge, molio ga da kaže ovima „svojima“ da ne tjeraju mak na konac, da se malkice „normalizujemo“.
Pod UEFA-inim prijetnjama postadosmo normalni. Sve je išlo kao po loju, nisu nas čak ni sudije potkradale u tim slavnim kvalifikacijama, gdje ga ono Hajrović zabi iz vlastite suludosti, a Ibišević jer se nafakali rodio. Poslije Svjetskog dali su Osima u staro gvožđe, a situacija u Savezu i koherentnost koja je tamo vladala bila je kao u nekoj najsretnijoj zemlji, kao primjer koegzistencije u tronacionalnoj zemlji.
Ali, vidi sad belaja. Nije više problem međunacionalni, nego se trve u RS. Jedni hoće jedno (da smijene Mileta Kovačevića), drugi (Mile Kovačević) kaže ne može to tako. To što Mile tvrdi, isto tvrde i Pravni komitet NSBiH, UEFA... i kao epilog, a budući da je Poreska uprava RS zabranila rad FSRS-a, stigosmo u 2011.
Savezu prijeti suspenzija zbog miješanja politike u fudbalske strukture. Miješala se ona uvijek, nije niko budala, ali nemojte da to bude tako eklatantno, kao da im poručuju iz UEFA-e. Majstori zavrzlama ponovo su u akciji, a nema Ivice Osima.
