Kod većine mladih ljudi odrasli su uspjeli ubiti svaku ambiciju osim one da odu iz države. Decenijama se gradi i ambijent u kojem ljubav prema životinjama i život na selu i nisu pretjerano popularni. Zanimanja su već odavno podijeljena na ona koja su „in“, te ostala zbog kojih se treba sramiti.
Dječak Jusuf iz Mašića u Novom Goraždu živi izvan tih stereotipa. Ima tek 16 godina i uživa u brizi o svom malom životinjskom carstvu, u kojem svaki član ima svoje ime koje mu je on dao.
Jusuf Mašić ide u školu, budući je prerađivač gume i plastike, jer nije mogao mnogo birati kada se upisivao u školu. Međutim, mnogi ga vide kao budućeg veterinara ili vlasnika poljoprivrednog gazdinstva, dovoljno velikog za svu ljubav koju je spreman ponuditi macama, kozama, kravama, kokošima, patkama, čak i magarcima, jer i o njima je čitao i raspituje se da kupi par. A u trgovinu, na gradsku tržnicu ili preko interneta, Jusuf ide s ušteđenim džeparcima i „bajram-bankama“.Kompjuter i telefon mu služe da sazna kako se naliježu kokoši, uči o navikama pojedinih životinja, gleda cijene i komunicira sa prodavačima.
Jusuf ne zna kuda će ga život odvesti, ali u budućnosti planira pokrenuti manju farmu. Još nije odlučio šta će uzgajati, ali ozbiljno je zagrizao da u dvorište doveze magarce. Mlijeko je vrlo ljekovito, kaže Jusuf.
U državi koja razmišlja o svojoj budućnosti Jusufova ljubav i trud bili bi nagrađeni stipendijom. Ko zna, možda će tako i biti. Nama su potrebna sela koja će živjeti, a ne preživljavati, zdravo voće, povrće, meso i mlijeko. Jusuf je jedan od onih, istina rijetkih, mladih ljudi koji budi nadu da će tako i biti.
Jusuf Mašić rođen je 29. novembra 1993. godine. Živi s roditeljima Ahmedinom i Ajminom, sestrama Zerinom i Aminom i nanom Behijom.
