Uz rasulo Muhamedove porodice i smrtnu opasnost koja se nadvila nad neke njene članove, počele su da se događaju stvari koje su i za pesimistička predviđanja njegovog oca bile neočekivane.

Jednog dana, a kako se Muhamed sjeća, bilo je to krajem juna, u kući se nenajavljeno pojavio Muhamedov omiljeni amidža Muhamedbeg sa Sidikahanumom, kćerima Hibom i Zehrom, nevjestom Subhijom i unukom Husrefom.

Masovna ubistva bila su izvršena u Sklopu

Mada su Sulejmanbeg i Đulhanuma bili iznenađeni ovom posjetom, pogotovo što je ona došla u vrijeme žetve i vršidbe ječma i košnje livada, nije bio red da se iznenađenje izražava ili da se goste pita zbog čega su tako iznenada došli.

Kad su se smjestili i kad je popijena kahva zvana razgovoruša, adže Muhamedbeg je dao objašnjenje ovako neuobičajenoj posjeti rekavši svom bratu da su Hrvati (dvije satnije ustaša koje su u Ključ došle iz Ljubuškog i Krapine) zatvorili veliki broj Srba, dio su smjestili u zatvor, a dio u školu i sokolski dom (oko devet stotina Srbova, kako je rekao), da je u gradu i okolini nastao kaos, ali da su ih Hrvati, prije nego što je bilo moguće učiniti išta značajnije, brutalno pobili u toku tri noći.

Masovna ubistva bila su izvršena u Sklopu (u klancu koji čine vertikalne stijene između kojih rijeka Sana izlazi iz Ključke doline) i na lokaciji zvanoj Hanlovičko vrelo (mjesto gdje izvire rječica Ižnica koja protiče gradom), a da su ugledni Ključani uspjeli spasiti samo neke od svojih sugrađana, i to uz najveće opasnosti i za velike pare.

Ispričao je i da je njihov bliski rođak Sulejmanbeg Filipović iz Sredica zvani Kurbalički, koji je bio potpredsjednik Direkcije vakufa i utjecajan prijatelj Mehmeda Spahe, pokušao intervenirati kod ustaških komandanata, ali mu je rečeno da o tome šta će biti sa zatvorenim ljudima odlučuje sam stožernik Viktor Gutić u Banjaluci.

Sulejmanbeg je iz Kotarskog predstojništva zvao je Gutića telefonom i protestirao protiv zatvaranja Srba koji su mirni građani, ali mu je Gutić opsovao muslimanski merhamet i rekao da će i na muslimane doći red ako ne budu sarađivali sa ustašama.

Tada se prvi put saznalo za strahote koje se vrše u Ključu i po mnogim mjestima u Bosni i Hercegovini, a koje se mogu očekivati na cijeloj bosanskoj teritoriji. Kasnije se saznalo da je na spasavanju poznatih Srba u Ključu (Peševići, Čebedžići, Krece, Mlađenovići, Jankovići, Stanivukovići, Bojići, Dunovići) najviše učinio inžinjer Hajrudin Filipović (sin Sulejmanbegovog amidžića Alibega), tada šef Šumske uprave u Ključu, koji je plativši ustaškim komandantima veliki novac uspio izdejstvovati da ih ustaše puste da se sa porodicama isele u Srbiju.

Kad je Sulejmanbeg zapitao brata da nije i neki od naših (muslimana) učestvovao u tom zločinu, on mu je rekao da nije, ali da su ustašama pristupili Mahmut Kapetanović i jedan čuvar na pilani, inače poznat kao rabijatan čovjek, po imenu Meho Kulaš. Muhamedbeg je rekao da je sa ženom i djecom došao u Banjaluku jer očekuje odgovor Srba, a taj će biti, kao i u prethodnim prilikama, da će muslimani platiti tuđi račun, pa i taj ustaški.

Oružje kupio od jedne čete Jugoslovenske vojske

Neće nas spasiti to što smo provjereni prijatelji, pa ni to što smo učinili sve da se Srbima pomogne, kao što je to pokušao Suljo Kurbalički, ili Hajro Alibegov, pa čak ni Omer (njihov brat) koji je Srbima sa Želina poklonio sve oružje koje je kupio od jedne čete Jugoslovenske vojske čiji je komandir prodao oružje da bi došao do novca da mu vojnici mogu nabaviti civilna odijela i otići kućama umjesto u zarobljeništvo.

To oružje je Muhamedov stric Omerbeg spremio u podrum i kad su ustaše počele kupiti Srbe, pozvao je komšije sa Želina da noću krišom dođu sa konjima, dao im oružje i savjetovao ih da, ako neko pođe na njih, odgovore oružjem i da im on može jedino tako pomoći.